Presuda

Ocena ustavnosti presude [REV. br. 59/2021] Vrhovnog suda od 6. maja 2022. godine

br. predmeta KI178/22

podnosiocu: Ibrahim Tërnava

Preuzimanje:

KI178/22, Podnosilac zahteva: Ibrahim Tërnava, Ocena ustavnosti presude [REV. br. 59/2021] Vrhovnog suda od 6. maja 2022. godine

Ključne reči: individualni zahtev, neobrazložena sudska odluka u pogledu nedoslednosti prakse, pravna sigurnost 

Ustavni sud Republike Kosovo je odlučio u vezi sa zahtevom u slučaju KI178/22, sa podnosiocem zahteva: Ibrahim Tërnava, za ocenu ustavnosti presude [REV. br. 59/2021] od 6. maja 2022. godine  Vrhovnog suda Republike Kosovo, podnet Sudu na osnovu stava 7, člana 113. [Jurisdikcija i ovlašćene strane] Ustava Republike Kosovo.

Sud je jednoglasno odlučio da je: (i) zahtev prihvatljiv; (ii) došlo do povrede stava 1, člana 31. [Pravo na pravično i nepristrasno suđenje] Ustava u vezi sa stavom 1, člana 6. (Pravo na pravično suđenje) Evropske konvencije o ljudskim pravima; i (iii) proglasi ništavom presudu [Rev. br. 59/2021] od 6. maja 2022. godine  Vrhovnog suda, i da istu vrati na presuđivanje.

Okolnosti konkretnog slučaja se odnose na tužbu podnosioca zahteva za poništaj odluke tužene, odnosno Železnice Kosova, kojom je istom prekinut radni odnos, kojom je predviđeno čekanje za odlazak u penziju za zaposlene u Železnici koji su navršili 60 godina ili su imali najmanje 35 godina radnog staža tokom 2001. godine na osnovu Administrativnog uputstva Departmana za saobraćaj i infrastrukturu br. 2001/3 od 27. februara 2001. godine. Gore navedenom tužbom podnosilac zahteva je tražio (i) povratak na radno mesto; i (ii) naknadu plata za period od 28. februara 2001. godine do 1. oktobra 2007. godine. Nakon što je njegov slučaj nekoliko puta ponovo razmatran od strane redovnih sudova, tokom 3 (tri) sudska postupka, koji su vraćeni na ponovno suđenje, podnosiocu zahteva je u načelu usvojen tužbeni zahtev od prve odluke Opštinskog suda 12. februara 2003. godine do trećeg sudskog postupka koji je Vrhovni sud odlukom od 12. aprila 2012. godine vratio na ponovno suđenje. Nakon toga, 15. januara 2016. godine, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtev podnosioca i (i) poništio gore navedenu odluku tužene; (ii) obavezao tuženu da vrati podnosioca zahteva na radno mesto; i (iii) da mu na ime ličnog dohotka nadoknadi iznos od 16.646,37 evra za penzijski doprinos, kao i druge troškove postupka. Zaključak Osnovnog suda je potvrdio Apelacioni sud, dok je Vrhovni sud preinačio presude Osnovnog suda i Apelacionog suda, odbijajući tužbeni zahtev podnosioca, kao neosnovan.

Podnosilac zahteva je osporio ovo odlučivanje Vrhovnog suda pred Sudom, tvrdeći povredu prava zagarantovanih članom 31. [Pravo na pravično i nepristrasno suđenje] Ustava u vezi sa članom 6. (Pravo na pravično suđenje) Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao rezultat nedostatka obrazloženja sudske odluke, uključujući i u kontekstu nedostatka doslednosti sudske prakse redovnih sudova. Podnosilac zahteva naglašava nedostatak obrazloženja od strane Vrhovnog suda, između ostalog, u kontekstu (i) primenljivosti Administrativnog uputstva Departmana za saobraćaj i infrastrukturu br. 2001/3; i (ii) nedostatak doslednosti sudske prakse, kao rezultat toga što je Vrhovni sud doneo različitu odluku u 4 (četiri) slučaja sa istim činjeničnim i pravnim okolnostima.

Ocenjujući navode podnosioca zahteva, Sud je prvo razradio opšta načela svoje sudske prakse i načela Evropskog suda za ljudska prava, zagarantovana članom 31. [Pravo na pravično i nepristrasno suđenje] Ustava u vezi sa članom 6 (Pravo na pravično suđenje) Evropske konvencije o ljudskim pravima, u kontekstu (i) obrazložene sudske odluke, uključujući u vezi sa nedostatkom doslednosti sudske prakse; a zatim (ii) primenio iste na okolnosti konkretnog slučaja. Sud je, primenjujući kriterijume i načela razrađena u vezi sa obrazloženom sudskom odlukom, uključujući i ona koja se odnose na važnost doslednosti sudske prakse, utvrdio da za razliku od svih drugih presuda koje je podnosilac zahteva podneo Sudu i koje u potpunosti odgovaraju činjeničnom i pravnom stanju presude donete u slučaju podnosioca zahteva, Vrhovni sud je primenio Administrativno uputstvo br. 2001/3 u oceni zakonitosti prestanka radnog odnosa radnicima, odnosno podnosiocu zahteva. U tom kontekstu, Sud je istakao da uzima u obzir mogućnost da redovni sudovi, tokom izgradnje sudske prakse, mogu donositi različite odluke, što odražava razvoj sudske prakse. Međutim, naglasio je da na osnovu sudske prakse Suda i Evropskog suda za ljudska prava, odstupanja od doslednosti sudske prakse moraju imati objektivna i razumna obrazloženja, koja u konkretnom slučaju nedostaju u presudi Vrhovnog suda i kao posledica toga, ista mora biti vraćena na ponovno razmatranje Vrhovnom sudu.

podnosiocu:

Ibrahim Tërnava

Vrsta zahteva:

KI – Individualni zahtev

Vrsta akta:

Presuda

Povreda ustavnih prava

Član 31 - Pravo na Pravično i Nepristrasno Suđenje

Vrsta postupka koji je sproveden pred drugim institucijama :

Civilni