Presuda

Ocena ustavnosti presude Vrhovnog suda Kosova AA. br. 29/2021  od 12. marta 2021. godine

br. predmeta KI69/21

podnosiocu: Partia Rome e Bashkuar e Kosovës (PREBK) i Partia Liberale Egjiptiane (PLE)

Preuzimanje:

KI69/21, Podnosilac: Partia Liberale Egjiptiane (PLE) i Partia Rome e Bashkuar e Kosovës (PREBK), koje zastupaju Albert Kinolli i Veton Berisha, respektivno, Ocena ustavnosti presude Vrhovnog suda Kosova AA. br. 29/2021  od 12. marta 2021. godine

KI69/21, presuda od 20. aprila 2023, objavljena 31 maja 2023. godine

Ključne reči: individualan zahtev; postizborni spor; pravo da bira; pravo da bude biran; efektivno učešće nevećinskih zajednica u javnim institucijama; glasanje  je jednako, slobodno i tajno  

Suština nalaza presude: Glasanje u Republici Kosovo je lično, jednako, slobodno i tajno. Glasanje ne može se poništiti/proglasiti nevažećim na osnovu etničke pripadnosti birača. 

Okolnosti konkretnih slučajeva odnose na vanredne izbore za Skupštinu Republike Kosovo održane 14. februara 2021. godine. Dva kandidata predstavnika političke subjekte, PLE i PBREK, i koji su prema overenim rezultatima navedenih parlamentarnih izbora, nisu uspeli da osvoje poslanička mesta u Skupštini, tvrde da su im povređena izborna prava kao rezultat odgovarajućih odluka Izborni panel za žalbe i predstavke (IPŽP) i Vrhovnog suda, i koje dotični podnosioci zahteva osporavaju pred Sudom, tvrdeći da je došlo do kršenja stava 4 člana 58 [Odgovornosti države], člana 45 [Pravo na izbor i učešće] i člana 64 [Struktura skupštine] Ustava Republike Kosovo.

Što se tiče jednog od gore navedenih kandidata, odnosno podnosioca zahteva, PREBK, koga pred Sudom zastupa Albert Kinolli, u presudi se pojašnjava da on nije iscrpeo pravna sredstva propisana zakonom u skladu sa stavom 7 člana 113 [Jurisdikcija i ovlašćene strane] Ustava, jer nije uložio žalbu Vrhovnom sudu na odluke IKŽP-a od 7. odnosno 10. marta 2021. godine. Što se tiče drugog podnosioca zahteva, odnosno PLE, koga pred Sudom zastupa Veton Berisha, u presudi se pojašnjava da isti osporava presudu Vrhovnog suda samo u vezi sa odbijanjem da se ponište/proglase nevažećim glasački listići na određenim biračkim mestima u opštinama Kamenica, Gračanica i Severna Mitrovica. Međutim, podnosilac zahteva nije uložio žalbu Vrhovnom sudu na dopunsku odluku IKŽP-a od 10. marta 2021. godine, koju je doneo u vezi sa Severnom Mitrovicom, propustivši da iscrpi zakonom utvrđena pravna sredstva. Shodno tome, prema zahtevu podnosioca, osporena presuda Vrhovnog suda podleže meritornoj oceni Suda samo u vezi sa odbijanjem da se ponište/proglase nevažećim glasački listići na navedenim biračkim mestima u opštinama Kamenica i Gračanica, respektivno.

U gore navedenom kontekstu, Presuda podseća da je kao rezultat neuspeha da dobije dovoljno glasova za osvajanje poslaničkog mesta u Skupštini na parlamentarnim izborima 14. februara 2021. godine, podnosilac zahteva podneo relevantne pritužbe/žalbe IKŽP-u, a zatim i Vrhovnom sudu, tvrdeći da su glasovi koje je dobio Romani Iniciyativa „orkestrirani i koordinisani“ sa „političkim subjektom Lista srpska“ i da su kao rezultat toga svi glasovi koje je ovaj politički subjekt osvojio i koji premašuju broj birača Roma, Aškalija i Egipćana na odgovarajućim biračkim mestima treba proglasiti nevažećim i izbaciti iz izbornog rezultata.

IKŽP i Vrhovni sud su svoje odlučivanje zasnovali na ovim tvrdnjama i pozivajući se na stav 4. člana 58. Ustava i stav 2. člana 64. Ustava, a ignorišući član 45. Ustava, poništili/proglasili nevažećim glasačke listiće na biračkim mestima u opštinama Leposavić, Novo Brdo, Ranilug, Parteš i Klokot, u suštini, definišući standard da je ostvarivanje prava da bira i biti biran u pravnom poretku Republike Kosovo uslovljeno etničkom pripadnošću birača i biranog lica. Tačnije, prema IKŽP-u i Vrhovnom sudu, (i) u vezi sa dvadeset (20) zagarantovanih mesta u Skupštini, u kontekstu pasivnih izbornih prava, stranke, koalicije, građanske inicijative i nezavisni kandidati, koji su se izjasnili da predstavljaju dotične zajednice koje nisu većina, mogu glasati samo birači iste zajednice; i shodno tome, u kontekstu aktivnih izbornih prava, birači mogu glasati samo za stranke, koalicije, građanske inicijative i nezavisne kandidate koji se izjašnjavaju da predstavljaju njihovu zajednicu; i (ii) glasove dobijene za stranke, koalicije, građanske inicijative i nezavisne kandidate koji se izjašnjavaju da predstavljaju zajednicu koja nije većina i koji premašuju broj birača koji bi trebalo da pripadaju istoj zajednici na datom biračkom mestu, proglašavaju nevažećim, jer u suprotnom „nema objektivne veze između birača i biranog subjekta“. IPŽP i Vrhovni sud su izračunavanje proporcije između broja glasačkih listića i birača koji bi trebalo da predstavljaju zajednicu koja nije većina, zasnovali na „podacima dobijenim od Agencije za statistiku Republike Kosovo u 2011. godini, ali i na verodostojnim izveštajima OEBS-a i biračke knjige“.

Podnosilac zahteva pred Sudom, u suštini, tvrdi da (i) glasačke listiće na odgovarajućim biračkim mestima treba poništiti/proglasiti nevažećim srazmerno broju birača koji predstavljaju relevantnu zajednicu jer bi u suprotnom izabrani predstavnici u Skupštini „nemaju objektivne veze sa zajednicom“ koju izjavljuje da predstavlja; i (ii) zagarantovana mesta u Skupštini prema stavu 2 člana 64 Ustava mogu se dobiti samo ako za njih glasa ista zajednica za koju stranke, koalicije, građanske inicijative i nezavisni kandidati koji se takmiče za ova mesta izjavljuju da predstavljaju. Rekavši to, sam podnosilac zahteva navodi da u Republici Kosovo nedostaje „precizan pravni osnov“, takođe naglašavajući da „ne postoje precizne međunarodne prakse i norme“ i koje izričito određuju da zagarantovana mesta za zajednice koji nisu većina mogu se dobiti samo ako za njih glasa ista zajednica za koju tvrde da predstavljaju. U nedostatku ovog ustavno-pravnog osnova, podnosilac zahteva tvrdi da na osnovu stava 4. člana 58. Ustava, Sud treba da primora Skupštinu da preduzme adekvatne mere, kroz donošenje zakona, kroz koje će obezbediti efikasno učestvovanje zajednica koje nisu većina na Kosovu, tako da bi, između ostalog, zagarantovana mesta u Skupštini Kosova dobila samo ako za njih glasaju pripadnici iste zajednice koju izjavljuju da predstavljaju, tačnije “da se zajednice registruju u odvojenim biračkim spiskovima tako da samo glasači zajednica sa tih lista imaju pravo na to da mogu glasati za predstavnike koji su izjavili da će predstavljati te zajednice na zagarantovanim mestima“.

Ocenjujući ustavnost osporene presude Vrhovnog suda, Sud je, u meri u kojoj je to relevantno za okolnosti konkretnog slučaja, razradio (i) opšta načela za izborno pravo prema Ustavu; (ii) opšta načela za predstavljanje zajednica koje nisu većina na Kosovu prema Ustavu i Okvirnoj konvenciji Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina; i (iii) opšta načela u skladu sa Kodeksom dobre prakse za izborna pitanja Venecijankse komisije i Preporuke Lunda o efektivnom učešću nacionalnih manjina u javnom životu. Sud je takođe posebno razradio sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u tumačenju člana 3. Protokola br. 1 EKLJP u kontekstu (i) procedura neophodnih za poništavanje izbornih rezultata, uključujući proglašenje nevažećih glasova; i (ii) izborna prava i nacionalne manjine. U kontekstu ovog poslednjeg, Presuda takođe razrađuje mišljenja i izveštaje Saveta Evrope i mišljenja Venecijanske komisije, uključujući, ali ne ograničavajući se na (i) Izveštaj o izbornim pravilima i afirmativnim akcijama za učešće nacionalnih manjina u procesu donošenja odluka u evropskim državama; (ii) Zaštita nacionalnih manjina i izbora; i (iii) Rezime mišljenja i izveštaja u vezi sa izbornim sistemima i nacionalnim manjinama.

Presuda pojašnjava da je suštinsko pitanje pokrenuto u ovom slučaju da li se glasovi građana Republike Kosovo mogu poništiti/proglasiti nevažećim na osnovu njihove pretpostavljene etničke pripadnosti. U ovom kontekstu i na osnovu člana 53. [Tumačenje odredbi i ljudskih prava] Ustava, Presuda naglašava da je Sud dužan da osnovna prava i slobode tumači u skladu sa sudskom praksom ESLJP-a, a u kontekstu izbornih prava, u skladu sa sudskom praksom u tumačenju člana 3. Protokola br. 1 EKLJP. Na osnovu ovog drugog, između ostalog i kako je razrađeno u presudi, (i) nije uloga sudova da utvrđuju volju birača; i (ii) svako proglašenje glasova nevažećim mora biti zasnovana na jasnoj pravnoj osnovi. Na osnovu ove sudske prakse, u Presudi se dalje razrađuje da li se u Republici Kosovo glasački listići mogu proglasiti nevažećim na osnovu pretpostavljene etničke pripadnosti birača.

Na početku iu kontekstu validnosti i/ili nevalidnosti glasačkih listića, Presuda pojašnjava da (i) na osnovu stava 1. člana 64. Ustava, poslanička mesta u Skupštini se dodeljuju srazmerno broju važećih glasova koje su osvojili relevantni politički subjekti; (ii) Zakon o opštim izborima, iako ne definiše kriterijume na osnovu kojih se može utvrditi nevalidnost glasova, utvrđuje IKŽP kao nezavisno telo nadležno da odlučuje o dozvoljenim molbama/žalbama koje se tiču izbornom procesu; (iii) IKŽP ima ovlašćenje da poništi/proglasi nevažećim glasačke listiće u izuzetnim okolnostima, ali uvek na osnovu važećih propisa, odnosno Ustava, Zakona o opštim izborima i relevantnih uredbi IKŽP-a i Centralne izborne komisije (CIK).

U tom kontekstu se u Presudi navodi da je član 45. Ustava osnovni član koji reguliše izborna prava i prava učešća. Isti predviđa da (i) svaki državljanin Republike Kosovo koji je napunio osamnaest godina, čak i na dan izbora, ima pravo da bira i bude biran, osim ako je to pravo ograničeno odlukom suda; (ii) je glasanje „lično“, „jednako“, „slobodno“ i „tajno“; i (iii) državne institucije podržavaju mogućnosti za učešće svih lica u javne aktivnosti i pravo svakog da na demokratski način utiče na odluke javnih organa.

U presudi se pojašnjava da na osnovu člana 45. Ustava, aktivni aspekt izbornog prava, odnosno pravo na izbor, podleže samo dva ustavna ograničenja, uzrastu i relevantnoj sudskoj odluci. Ista prava su zagarantovana Zakonom o opštim izborima. Ovo poslednje, u Poglavlju II, definiše pravo glasa, biračke liste i period za prigovore i potvrđivanje biračkog spiska. Koliko je relevantno za okolnosti konkretnog slučaja, u članu 5 (Pravo glasa) utvrđuje i neka ograničenja u vezi sa pravom na glasanje, dok u članu 7 (Birački spiskovi) utvrđuje da su građani sa pravom glasa upisani u Centralni registar građana, uz preciziranje da su neophodni podaci za birački spisak „ime, prezime, datum rođenja, adresu i biračko mesto na kojem treba glasati “, podaci koji su napisani na jeziku i pismu u saglasnosti sa originalnim podacima, sve u skladu sa Zakonom o upotrebi jezika na Kosovu. Zakon i važeća regulativa CIK-a ne sadrže ni jednu jedinu obavezu birača da se izjasne o njihovoj etničkoj pripadnosti za potrebe biračkog spiska i ostvarivanja aktivnih biračkih prava. Takav pristup je u stvari potpuno u skladu sa međunarodnim instrumentima, uključujući i kao što je pojašnjeno kroz Izveštaj sa objašnjenjima Kodeksa dobre prakse u izbornim pitanjima, a prema kojem, između ostalog, ni kandidati ni birači ne bi trebalo da budu obavezni da navode svoju pripadnost kao nacionalna manjina. Karakteristike glasanja koje se odnose na njegovu slobodu i tajnost garantovane su svim međunarodnim instrumentima, kao što je detaljno objašnjeno u Presudi. Štaviše, na osnovu važećih propisa IKŽP-a i CIK-a, proglašenje glasačkih listića nevažećim uključuje samo okolnosti u kojima (i) na glasačkom listiću je označeno više od jednog političkog subjekta; (ii) način na koji je glasački listić zabeležen čini nameru birača nejasnom; (iii) glasački listić nije overen službenim pečatom; i (iv) birač označava samo kandidata, a ne i politički subjekt. Gore navedena regulativa ne utvrđuje nijedan kriterijum na osnovu kojeg se glasački listići mogu proglasiti nevažećim, a još manje kriterijum zasnovan na nacionalnu pripadnost birača.

Dok, u kontekstu prava na izbor, odnosno pasivnog aspekta biračkog prava, član 45. Ustava, izuzev starosti i ograničenja na osnovu odluke suda, ne utvrđuje nijedno drugo ograničenje ili uslovljavljanje. Međutim, u kontekstu parlamentarnih izbora, ovaj član se mora čitati i tumačiti zajedno sa članovima 64 [Struktura Skupštine], odnosno 71. [Kvalifikacije i Polna Jednakost] i 73. [Nemogućnost Kandidovanja] Ustava. Prvi, utvrđuje da dvadeset (20) mesta u Skupštini Kosova je garantovano za partije, koalicije, građanske inicijative i nezavisne kandidate koji su se izjasnili da zastupaju srpsku zajednicu ili ostale zajednice, bez obzira na broj osvojenih mesta, dok drugi i treći, utvrđuju neophodne kvalifikacije za kandidovanje i okolnosti nemogućnosti kandidovanja za poslanike Skupštine. Za okolnosti konkretnog slučaja relevantan je povezanost članova 45. odnosno 64. Ustava.

Dalje, presuda pojašnjava da se tajno glasanje definiše i članom 64. Ustava, stavljajući naglasak i na otvorene izborne liste. Ovaj član takođe ističe da Skupština ima sto dvadeset (120) poslanika koji su izabrani tajnim glasanjem, na osnovu otvorenih lista, gde su dvadeset (20) mesta garantovana za predstavljanje zajednica koje nisu većina na Kosovu, na način propisan stavom 2. člana 64. Ustava. Takve garancije su propisane i članom 110. (Opšte odredbe) Zakona o opštim izborima, prema kome se, između ostalog, Republika Kosovo smatra jedinstvenom elektoralnom zonom sa više kandidata. Postupci u vezi sa registracijom političkih partija i političkih subjekata precizirana su u Poglavlju III (Registracija političkih partija i certifikacija političkih subjekata) ovog zakona. Nijedna od ovih procedura ne predviđa izuzetke ili posebne procedure u pogledu političkih subjekata koji se takmiču za garantovana mesta u Skupštini. Takav kriterijum, na osnovu stava 2. člana 64. Ustava, u kontekstu registracije gorenavedenih političkih subjekata, utvrđen je važećim pravilima CIK-a, a koja u okviru potrebne dokumentacije za relevantnu registraciju, predviđaju i “izjavu o etničkoj pripadnosti osnivača političke inicijative“.

Imajući to u vidu, garantovanje određenih mesta u Skupštini zajednicama koja nisu u većini, na osnovu ustavnih i zakonskih odredbi kako je gore objašnjeno, neobavezujuće podrazumeva i obavezu da se ta mesta mogu osvojiti samo ako za njih glasa ista zajednica koja nije u većini, i prema tome uslovljavajući i aktivna biračka prava etničkom pripadnošću. Izveštaji i mišljenja Venecijanske komisije, uključujući pojašnjavajuće izveštaje međunarodnih instrumenata kako je pojašnjeno u presudi, pojašnjavaju izborne sisteme u svim evropskim državama i šire u kontekstu zbrinjavanja nacionalnih manjina i u meri u kojoj je to relevantno u okolnostima konkretnog slučaja, između ostalog, naglašavaju, (i) postoje izborni sistemi koji, u kontekstu pasivnih biračkih prava, utvrđuju dodatne garancije i/ili olakšice u vezi sa nacionalnim manjinama, uključujući zagarantovana mesta u tim skupštinama, dok u kontekstu aktivnih biračkih prava naglasak se stavlja na slobodu i tajnost glasanja; i (ii) izuzetno i u posebnim slučajevima, u kontekstu aktivnih biračkih prava, omogućuje se duplo glasanje ili zasebne biračke spiskove za nacionalne manjine, mehanizme koje se precizno utvrđuju važećim ustavima i/ili zakonima. U Republici Kosovo, takav sistem, koji propisuje poseban izborni sistem za zajednice koje nisu u većini u kontekstu aktivnih biračkih prava, nije utvrđen ni Ustavom niti Zakonom o opštim izborima. Glasanje je, prema Ustavu, lično, slobodno, jednako i tajno, dok, između ostalog, prema Kodeksu dobrih izbornih praksi, ni kandidati ni birači ne obavezuju se da otkrivaju njihovu pripadnost nacionalnoj manjini.

Štaviše, presuda se takođe poziva i na poslednje navedeni predmet, naime Bakirdzi i EC protiv Mađarske, koji je postao pravnosnažan dana 3. aprila 2023. godine. Ovaj predmet je jako relevantan za okolnosti konkretnog slučaja, jer se, između ostalog, tiče: (i) slobodnog izražavanja volje birača; (ii) nedostataka sistema glasanja nacionalnih manjina koji utiču na tajnost glasanja; (iii) sistema koji zahtevaju da kandidata nacionalne manjine biraju samo birači iste manjine; i (iv) sistema koji dozvoljavaju biračima nacionalnih manjina da glasaju samo za svoje dotične liste nacionalnih manjina, a ne za opšte liste političkih partija. U ovom slučaju, i uprkos činjenici da sam mađarski zakon utvrđuje povezivanje aktivnih i pasivnih biračkih prava sa dotičnom nacionalnom pripadnošću u pogledu određenih mesta u skupštini, ESLJP je, u kontekstu okolnosti novedenog predmeta, utvrdio da su biračka prava birača nacionalnih manjina bila povređena suprotno garancijama utvrđenim članom 3 Protokola br. 1 EKLJP-a, ističući, između ostalog, da (i) postoje sumnje da sistem, u kojem se može glasati samo za jednu specifičnu zatvorenu listu kandidata i koji zahteva od birača da se odriču svoje stranačke pripadnosti kako bi bili zastupljeni kao pripadnici nacionalne manjine, obezbeđuje “slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavne vlasti” i (ii) pravo na potpunu tajnost glasanja u takvim okolnostima, nije pristupačno biračima nacionalne manjine.

Na osnovu gorenavedenih pojašnjenja, presuda pojašnjava da (i) na osnovu stava 2. člana 45. Ustava Republike Kosovo, glasanje je lično, jednako, slobodno i tajno; (ii) na osnovu stava 2. člana 64. Ustava, bez obzira na broj osvojenih mesta, dvadeset (20) mesta u Skupštini Republike Kosovo pripada zajednicama koje nisu većina na način koji specifikuje ovaj član; (iii) Ustav, međunarodni instrumenti specifikovani u njegovom članu 22. (Direktna primena međunarodnih sporazuma i instrumenata), sudska praksa ESLJP-a i Zakon o opštim izborima, u pogledu aktivnih biračkih prava, ne uključuju obavezivanje birača da biraju samo partije, koalicije, građanske inicijative i nezavisne kandidate koji se izjašnjavaju da zastupaju zajednicu kojoj oni pripadaju, i u kontekstu pasivnih biračkih prava, ni mesta u Skupštini Kosova zagarantovana za partije, koalicije, građanske inicijative i nezavisne kandidate nisu uslovljena samo sa glasovima građana koji pripadaju zajednicama za koje se izjašnjavaju da pripadaju; i (iv) ako se država opredeli za takav sistem, isti mora biti propisan zakonima koje usvaja Skupština i u skladu sa ustavnim utvrđivanjima i vrednostima; i (v) na osnovu sudske prakse ESLJP-a, nije uloga sudova da utvrđuju volju birača i da svako proglašenje glasačkih listića nevažećim mora biti zasnovano na jasnoj pravnoj osnovi i na precizno vođenom postupku kao što je propisano važećim zakonima i primenljivom regulativom. U kontekstu ovog poslednjeg, presuda pojašnjava da u okviru postojećeg izbornog sistema u Republici Kosovo ne postoji pravni osnov po kome bi se glasački listići proglasili nevažećim na određenim biračkim mestima na osnovu pretpostavki o etničkoj pripadnosti birača uključujući proporciju između broja glasačkih listića koje je mogla da osvoji partija, koalicija, građanska inicijativa i nezavisni kandidat koji se izjašnjava da zastupa zajednicu koja nije većina i izračunatog broja birača iste zajednice na određenim biračkim mestima.

Shodno tome, a u nedostatku ustavnog i/ili zakonskog osnova za proglašenje glasačkih listića nevažećim na pojedinim biračkim mestima u opštinama Kamenica, odnosno Gračanica, Sud utvrđuje da odbijanje poništenja/proglašenja nevažećim glasačkih listića u gore navedenim opštinama osporenom presudom Vrhovnog suda, nije rezultiralo povredom prava podnosioca zahteva da bude biran u Skupštini Kosova, shodno stavu 1 člana 45. Ustava u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 EKLJP-a.

U stvari, i sam podnosilac zahteva stavlja naglasak na činjenicu da nema ustavnog i/ili zakonskog osnova u Republici Kosovo za proglašenje glasačkih listića nevažećim na osnovu etničke pripadnosti birača. Sledstveno tome, isti zahteva od Suda da obaveže Skupštinu Republike Kosovo da preduzme adekvatne mere, kroz donošenje zakona koji mogu utvrditi posebne liste za zajednice koje nisu većina, putem kojih bi se obezbedila delotvorno učešće zajednicama, tako da i između ostalog, zagarantovana mesta mogla biti osvojena, samo ukoliko za njih glasaju pripadnici iste zajednice koju se izjašnjavaju da zastupaju.

Imajući to u vidu, između ostalog, presuda razjašnjava da u pogledu zahteva iznetih na osnovu stava 7 člana 113. Ustava, kao što su okolnosti konkretnog slučaja, pojedinci mogu da pokrenu postupak ako su njihova prava i slobode prekršena od strane javnih organa. Dok, na osnovu člana 63 [Osnovne Odredbe] Ustava, Skupština je najviša zakonodavna institucija Republike Kosovo, koja ima punu nadležnost da utvrdi model i specifičnosti izbornog sistema kroz usvojene zakone. Na osnovu principa podele i kontrole balansa vlasti, zakoni koje je usvojila Skupština mogu biti predmet ocene ustavnosti od strane Ustavnog suda ako se isti pred njim osporavaju na osnovu odredaba člana 113. Ustava.

Na kraju, presuda pojašnjava još tri druga pitanja a koja se odnose na okolnosti konkretnog slučaja kao u nastavku (i) jednu drugu presudu Vrhovnog suda kojom je odlučeno slično kao u okolnostima podnosioca zahteva; (ii) obavezu da se prate relevantne procedure za proglašenje glasova nevažećim, uključujući i razmatranje navoda o povredama, odnosno potencijalnim krivičnim delima, u vezi sa sprovođenjem izbornih pravila i procedura, kako je propisano važećim zakonima; i (iii) dejstva ove presude.

U vezi sa prvim pitanjem, presuda pojašnjava da se podnosilac zahteva u svom podnesku takođe pozvao i na presudu Vrhovnog suda, odnosno [AA. br. 30/2021], koja je doneta nakon žalbi političkih subjekata koji predstavljaju bošnjačku zajednicu Naša Inicijativa; Lista Boshnjake Unioni Social Demokrat i Nova Demokratska Stranka, i koja, prema podnosiocu zahteva, na osnovu istog tumačenja stava 4. člana 58. Ustava, poništila/proglasila nevažećim glasačke listiće na svim biračkim mestima koje su osporili politički subjekti koji su se žalili. Sud ističe da ova presuda nikada nije osporena pred Sudom i sledstveno, nije bila podvrgnuta oceni njene ustavnosti.

U vezi sa drugim pitanjem, presuda pojašnjava da se stav 1. člana 64. Ustava specifično poziva na „broj važećih glasova“ pri određivanju mesta osvojenih u Skupštini Republike, dok su relevantna zakonska osnova i način proglašenja glasova nevažećim utvrđena Zakonom o opštim izborima i drugom važećom izbornom regulativom. Presuda naglašava činjenicu da na osnovu sudske prakse ESLJP-a, ali i primenjivih zakona Republike Kosovo, proglašenje glasova nevažećim mora biti zasnovano na jasnom pravnom osnovu. Štaviše, Sud naglašava da su krivična dela protiv izbornih prava propisana u poglavlju XVIII Krivičnog zakonika Republike Kosovo. Navode o povredama tokom izbornog procesa, uključujući zloupotrebu prava na glasanje i procedure kojima se iste adresiraju, su precizirane u Zakonu o opštim izborima ali i u Krivičnom zakoniku i u Zakoniku o krivičnom postupku Republike Kosovo.

Na kraju, a u vezi sa trećim pitanjem, odnosno dejstvom ove presude, poslednje navedena pojašnjava da, kao što je Sud precizirao u prethodnim presudama koje se odnose na individualna prava u postizbornim sporovima vezanim za parlamentarnim izborima, odnosno u (i) presudi KI207/19, sa podnosiocima NISMA Socialdemokrate, Aleanca Kosova e Re i Partia e Drejtësisë, u vezi sa ocenom ustavnosti presuda [A.A.U.ZH. br. 20/2019] od 30. oktobra 2019. godine i [A.A.U.ZH. br. 21/2019] od 5. novembra 2019. godine Vrhovnog suda Republike Kosovo; i (ii) presudi u slučajevima KI45/20 i KI46/20, sa podnositeljkama Tinka Kurti i Drita Millaku, u vezi sa ocenom ustavnosti rešenja [AA. br. 4/2020] od 19. februara 2020. godine i [AA. br. 3/2020] od 19. februara 2020. godine Vrhovnog suda, na osnovu načela pravne sigurnosti, ova presuda ne može proizvoditi retroaktivno pravno dejstvo na objavljeni izborni rezultat u vezi sa parlamentarnim izborima od 14. februara 2021. godine.

Sud je, jednoglasno, odlučio da (i) proglasi zahtev koji je podneo PREBK neprihvatljivim zbog neiscrpljivanja zakonom definisanih pravnih sredstava; i (ii) da proglasi zahtev koji je podnelo PLE prihvatljivim za razmatranje merituma; dok je većinom glasova odlučio da (iii) utvrdi da presudom [AA.br.29/2021] Vrhovnog suda od 12. marta 2021. godine nije povređeno pravo podnosioca zahteva, odnosno PLE, da bude biran u Skupštini nakon parlamentarnih izbora 14. februara 2021. godine, shodno stavu 1. člana 45. [Pravo na izbor i učešće] Ustava u vezi sa članom 3. (Pravo na slobodne izbore) Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima; i (iv) utvrdi da ova presuda nema retroaktivno dejstvo i da, na osnovu principa pravne sigurnosti, ne utiče na prava trećih lica. Presuda biće dopunjena podudarnim mišljenjem.

podnosiocu:

Partia Rome e Bashkuar e Kosovës (PREBK) i Partia Liberale Egjiptiane (PLE)

Vrsta zahteva:

KI – Individualni zahtev

Vrsta akta:

Presuda

Nema povrede ustavnih prava

Član 45 - Pravo na Izbor i Učešće, Ĉlan 58 -Odgovornosti Drţave

Vrsta postupka koji je sproveden pred drugim institucijama :

Upravni