Rešenje o neprohvatljivosti

Ocena ustavnosti presude Vrhovnog suda Kosova [Pml. br. 270/22] od 13. jula 2022. godine

br. predmeta KI120/22

podnosiocu: Gëzim Shtufi

Preuzimanje:

KI120/22, Podnosilac zahteva: Gëzim Shtufi, Ocena ustavnosti presude Vrhovnog suda Kosova [Pml. br. 270/22] od 13. jula 2022. godine

KI120/22, rešenje o neprihvatljivosti od 30. avgusta 2023. godine, objavljeno 16. oktobar 2023 godine

Ključne reči: Individualni zahtev, očigledno neosnovan zahtev, sudska nepristrasnost

Sud podseća da je presudom [P. br. 333/15] od 19. juna 2015. godine Osnovnog suda, podnosilac zahteva oslobođen od optužbe da je izvršio krivično delo „pretnja“ iz člana 185, stav 1, KZRK-a. Osnovno tužilaštvo je po drugi put podiglo optužnicu PP. br. 3063/2013 protiv podnosioca zahteva za izvršenje krivičnog dela „iznuda“ iz člana 340.2, u vezi sa stavom 1, KZRK-a i za krivično delo „neovlašćeno vlasništvo, kontrola ili posedovanje oružja“ iz člana 374, stav 1, KZRK-a. Osnovni sud je, presudom P. br. 224/16, oslobodio podnosioca zahteva od optužbe za krivično delo „iznuda“ i oglasio ga krivim za krivično delo „neovlašćeno vlasništvo, kontrola ili posedovanje oružja“ i osudio ga na novčanu kaznu u iznosu od 2500 evra. Apelacioni sud je, postupajući po žalbi Osnovnog tužilaštva, rešenjem PAKR. br. 541/2017, vratio predmet na presuđivanje Osnovnom sudu, koji je presudom P. br. 2/2018, ponovo odbio optužnicu protiv podnosioca zahteva za krivično delo „iznuda“, pozivajući se na načelo res judicata. Apelacioni sud je, postupajući po žalbi Osnovnog tužilaštva, rešenjem PAKR. br. 443/2018, po drugi put vratio predmet na presuđivanje Osnovnom sudu, koji je presudom P. br. 86/2018, ponovo odbio optužnicu protiv podnosioca zahteva, pozivajući se na načelo res judicata i ne bis in idem. 

Presudu Osnovnog suda je ponovo osporilo Osnovno tužilaštvo u Apelacionom sudu, koje je rešenjem PAKR. br. 327/2019, vratilo predmet na presuđivanje Osnovnom sudu po treći put, a poslednje navedeni je presudom PKR. br. 3/2020 oglasio podnosioca zahteva krivim i osudio na uslovnu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Protiv presude Osnovnog suda, Osnovno tužilaštvo je uložilo žalbu, ali samo u pogledu visine izrečene kazne, gde je Apelacioni sud, presudom PAKR. br. 179/2021, preinačio presudu Osnovnog suda, povećavajući kaznu sa 1 (jedne) godine uslovne kazne na 3 (tri) godine efektivnog zatvora. Protiv ove presude, podnosilac je podneo zahtev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, koji je osporenom presudom PML. br. 310/2021, odbio zahtev za zaštitu zakonitosti i potvrdio nižestepene presude, ostavljajući na snazi kaznu izrečenu efektivnom kaznom zatvora u trajanju od 3 (tri) godine protiv podnosioca zahteva. Protiv presude [PML. br. 310/2021] od 14. septembra 2021. godine Vrhovnog suda, podnosilac zahteva je uložio žalbu Ustavnom sudu navodeći da mu je Vrhovni sud povredio osnovna prava i slobode zagarantovane članom 31. [Pravo na pravično i nepristrasno suđenje] Ustava u vezi sa članom 6. (Pravo na pravično suđenje) EKLJP-a, zbog povrede (i) prava na obrazloženu sudsku odluku, i (ii) nepristrasnosti suda sa navodom/centralnim argumentom da je u suđenju u njegovom krivičnom predmetu sudija M.M. učestvovala tri puta, i to na dva različita pravosudna nivoa. 

Sud je presudom KI196/21 proglasio ništavom samo presudu Vrhovnog suda, odnosno presudu [PML. br. 310/2021] od 14. septembra 2021. godine, sa obrazloženjem da je doneta u suprotnosti sa članom 31. Ustava u vezi sa članom 6. EKLJP-a, jer (i) je doneta iz sastava Veća, u kome je, u suprotnosti sa relevantnim odredbama krivičnog postupka i sudskom praksom ESLJP-a i Suda, sudija M.M. učestvovala 3 (tri) puta u odlučivanju u ovom krivičnom predmetu i 2 (dva) puta na različitim pravosudnim nivoima. U početku je u svojstvu predsedavajuće veća Apelacionog suda bila deo odlučivanja u rešenju [PKRK. br. 541/2017] od 26. decembra 2017. godine i rešenju [PKRK. br. 443/2018] od 9. oktobra 2018. godine i u svojstvu člana Veća za razmatranje učestvovala je u donošenju presude [PML. br. 310/21] Vrhovnog suda od 14. septembra 2021. godine, osporene od strane podnosioca zahteva u slučaju KI196/21, te je stoga odlučio da vrati presudu [PML. br. 310/2021] od 14. septembra 2021. godine Vrhovnog suda na presuđivanje u skladu sa presudom KI196/21. 

Sud primećuje da podnosilac zahteva tvrdi povredu svojih prava zagarantovanih članom 31. Ustava i članom 6.1 EKLJP-a, na osnovu toga što Vrhovni sud osporenom presudom [Pml. br. 270/22] od 13. jula 2022. godine nije odlučio u skladu sa nalazima Ustavnog suda prema presudi KI196/21 od 26. maja 2022. godine u pogledu nepristrasnosti suda na osnovu toga što Vrhovni sud u donošenju druge presude, odnosno osporene presude [Pml. br. 270/22], „donosi istu odluku sa istim većem za razmatranje, i u potpunosti ignoriše Presudu Ustavnog suda Republike Kosovo, kao da ne uopšte postoji, niti menja veće, iako je ova potonja obavezala Vrhovni sud, da ovaj predmet reši od strane nekog novog veća za razmatranje”. Pored toga, podnosilac zahteva navodi da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije uspeo da pruži obrazloženje i istovremeno je izrazio proizvoljnost prilikom donošenja odluke.

Podnosilac zahteva u suštini navodi nedostatak nepristrasnosti u ponovljenom postupku suđenja njegovog predmeta, zato što su sudije V.D., i A.M., koji su bili deo novog veća Vrhovnog suda u donošenju osporene presude, bili iste sudije koji su učestvovali u prvoj presudi, odnosno u presudi [PML. br. 310/21] od 14. septembra 2021. godine.

Sud primećuje da u kontekstu sastava Veća za razmatranje Vrhovnog suda koje je rezultiralo donošenjem osporene presude, podnosilac zahteva, prema tvrdnjama u podnetom zahtevu, tvrdi upravo vršenje različitih funkcija sudija u istom sudskom procesu, odnosno činjenica da je sudija M.M. učestvovala 3 (tri) puta u suđenju u ovom krivičnom predmetu, i to dva puta kao predsedavajuća veća u ​​Apelacionom sudu u donošenju odluka [PAKR. br. 541/2017] od 26. decembra 2017. godine i [PAKR. br. 443/2018] od 9. oktobra 2018. godine i kao član veća u ​​Vrhovnom sudu u donošenju presude [PML. br. 310/2021] od 14. septembra 2021. godine, i na kraju, prema tvrdnji podnosioca zahteva, ponovo kao član veća u ​​Vrhovnom sudu u donošenju presude [PML. br. 270/2022] od 13. jula 2022. godine, radnje koje su, prema navodima podnosioca zahteva, u više navrata dovele do povrede njegovog prava na „pravično i nepristrasno suđenje”. 

Sud, primenjujući praksu ESLJP-a, utvrđuje da nije nužno da isti sastav pravosudnih organa u razmatranju istog slučaja u različitim fazama postupka, rezultira povredom prava na nepristrasno suđenje i da takve moguće povrede zavise od iz konkretnih okolnosti slučaja. Po sudskoj praksi ESLJP-a, ne može se reći da je opšte pravilo, u slučajevima kada jedan najviši sud koji vrati jedan predmet na ponovno odlučivanje, da je obavezno da se pitanje vrati jednom veću koje je u istom sastavu (vidi slučaj Suda: KI24/17, gore citiran, stav 56; kao i slučaj ESLJP-a, Ringeisen protiv Austrije, zahtev br. 4455/10, presuda od 17. jula 1971. godine, stav 97).

S tim u vezi, Sud naglašava da se obaveza da se bude nepristrasan ne može tumačiti na način da bi se nametnula obaveza višem sudu koji poništava upravnu ili sudsku odluku da predmet vrati drugom nadležnom organu ili u nekom drugom odeljenju  tog organa (vidi predmet ESLJP-a: Marguš protiv Hrvatske, zahtev br. 4455/10, presuda od 27. maja 2014. godine, stav 85; kao i slučaj Ringeisen protiv Austrije, zahtev br. 2614/65, presuda od 16. jula 1971. godine, stav 97). Sud naglašava da činjenica da se za jednog sudija u predmetu koji je doneo ranije odluke u tom istom predmetu ne može smatrati da je to samo po sebi opravdanje za strah od njegove/njene nepristrasnosti (vidi slučaj ESLjP-a: Thomann protiv Švajcarske, zahtev br. 17602/91, presuda od 25. januara i 21. maja 1996. godine).

Sud naglašava da je presudom KI196/21 zaključio da je presuda Vrhovnog suda koja je doneta po prvi put [PML. br. 310/2021] od 14. septembra 2021. godine, bila u suprotnosti sa članom 31. Ustava u vezi sa članom 6. EKLJP-a. Ovo iz razloga što je sudija M.M. učestvovala u odlučivanju u krivičnom predmetu podnosioca zahteva u različitim sudskim instancama, odnosno kao predsedavajuća veća u Apelacionom sudu za krivični predmet podnosioca zahteva i kao član veća u Vrhovnom sudu za njegov zahtev za zaštitu zakonitosti. U ovim okolnostima, sumnje u nepristrasnost suda su bile opravdane.

U ovom konkretnom slučaju, Sud nije primetio da su sudije V.D. i A.M. učestvovale u prethodnim postupcima u instancama različitih nivoa pravosuđa u vezi sa predmetom podnosioca zahteva. Ovo se razlikuje od prethodno navedenog slučaja, gde je sudija koji je učestvovala u odlučivanju u ranijim fazama krivičnog predmeta takođe bila deo odlučivanja u Vrhovnom sudu.

U okolnostima ovog konkretnog slučaja, Sud primećuje da je Vrhovni sud postupio pažljivo kako bi izbegao svaku sumnju u nepristrasnost, udaljavajući sudiju M.M. iz postupka ponovnog suđenja predmeta podnosioca zahteva po drugi put. Na osnovu sudske prakse ESLJP-a, Sud naglašava da je jednostavna činjenica da su dvojica sudija, odnosno V.D., A.M., dva puta bili članovi sudskog veća na nivou Vrhovnog suda, jednom na suđenju, a zatim u ponovnom suđenju u slučaju podnosioca zahteva, nije dovoljna da pokrene objektivno opravdanu sumnju u njihovu nepristrasnost (vidi slučaj ESLjP-a, Marguš protiv Hrvatske, zahtev br. 4455/10, gore citiran, stav 85; kao i Ilnseher protiv Nemačke, zahtev br. 10211/12 i 27505/14, stav 288, presuda od 4. decembra 2018. godine). S tim u vezi, obaveza nepristrasnosti ni na koji način ne sugeriše da je viši sud, u slučaju poništavanja sudske odluke, dužan da predmet uputi veću koje je potpuno drugačijeg sastava, osim ako je odluka prethodnog sastava bila nedozvoljena ili nepovoljna za podnosioca zahteva.

Sud, nakon pažljivog sagledavanja okolnosti ovog slučaja, zaključuje da ne postoje utvrđene činjenice koje bi mogle izazvati opravdanu sumnju u nepristrasnost sudija V.D. i A.M. Podnosilac zahteva, u ovom kontekstu, ne predstavlja nikakav legitiman razlog da izrazi strah ili nesigurnost u pogledu objektivnosti i nezavisnosti Vrhovnog suda. Stoga, Sud utvrđuje da predmetni slučaj nije obuhvaćen bilo kakvom povredom uslova za nepristrasnost sudstva.

Zaključno, Sud smatra da podnosilac zahteva nije potkrepio dokazima svoje tvrdnje o povredi osnovnih ljudskih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom, jer argumenti koje je izneo ni na koji način ne pokazuju da su mu redovni sudovi uskratili prava zagarantovana Ustavom, kako tvrdi podnosilac zahteva.

Na osnovu napred navedenog, Sud utvrđuje da je zahtev očigledno neosnovan na ustavnim osnovama i proglašava se neprihvatljivim, u skladu sa stavom 7, člana 113. Ustava i pravilom 34 (2) Poslovnika o radu.

podnosiocu:

Gëzim Shtufi

Vrsta zahteva:

KI – Individualni zahtev

Vrsta akta:

Rešenje o neprohvatljivosti

Zahtev je očigledno neosnovan

Vrsta postupka koji je sproveden pred drugim institucijama :

Krivični