Odluke sa sednice za razmatranje koja je održana 28. maja 2020. godine

28.05.2020

Na sednici za razmatranje održane dana 28 maja 2020. godine, Ustavni sud Republike Kosovo je razmotrio i odlučio o zahtevu: 1. KO 72/20. Ispod možete pročitati kratak sadržaj Presude Suda (pun tekst presude će biti uručen stranama, biće objavljeni na službenoj elektronskoj stranici Suda i u Službenom listu tokom narednih dana):

1. Presuda
Predmet: KO 72/20
Podnosilac zahteva: Rexhep Selimi i 29 drugih poslanika Skupštine Republike Kosovo

Predmetna stvar zahteva je bila ocena ustavnosti dekret predsednika Republike Kosovo br. 24/2020 od 30. aprila 2020. godine, kojim je g. Avdullah Hoti predložen Skupštini Republike Kosovo kao kandidat za premijera za formiranje Vlade Republike Kosovo. Podnosioci zahteva su tvrdili da dekret nije u saglasnosti sa stavom 1. člana 4. [Oblik vladanja i podela vlasti], stavom 2. člana 82. [Raspuštanje Skupštine], stavom 14. člana 84. [Nadležnosti predsednika] i članom 95. [Izbor Vlade] Ustava Republike Kosovo.
Zahtev je zasnovan na članu 113. stav 2. podstav 1. [Jurisdikcija i ovlašćene strane] Ustava, članu 29. [Tačnost podneska] Zakona br. 03/L-121 o Ustavnom sudu Republike Kosovo i pravilima 32. [Podnošenje podnesaka i odgovora] i 67. [Podnesak u skladu sa članom 113.2 (1) i (2) Ustava i članovima 29. i 30. Zakona] Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Kosovo.

Zaključci

1. U proceni Dekreta [br. 24/2020] od 30. aprila 2020. godine Predsednika Republike Kosovo, putem kojeg „G. Avdullah Hoti se predlaže Skupštini Republike Kosovo kao kandidat za Premijera da formira Vladu Republike Kosovo“, Sud je odlučio (i) jednoglasno, da je zahtev podnosilaca zahteva prihvatljiv; (ii) jednoglasno, da je osporeni Dekret predsednika u saglasnosti sa stavom 2. člana 82 [Raspuštanje Skupštine] Ustava , utvrđujući sledstveno da uspešno izglasanje nepoverenja Vladi ne rezultira obaveznim raspuštanjem Skupštine i omogućava izbor nove Vlade u skladu sa članom 95. (Izbor Vlade) Ustava; (iii) većinom glasova, da je osporeni Dekret u saglasnosti sa stavom (14) člana 84. [Nadležnosti Predsednika] u vezi sa stavom 4. člana 95. Ustava; (iv) jednoglasno, da se ukine privremena mera koja je uvođena Odlukom od 1. maja 2020. godine; i (v) jednoglasno, da se odbije zahtev za javnom raspravom.

2. Puna presuda, koja sadrži detaljno obrazloženje, biće objavljena u narednim danima. Do njenog objavljivanja, sledeći sažetak odražava suštinske zaključke Suda.

3. Sud podseća da ustavno pitanje koje sadrži ova Presuda je usklađenost sa Ustavom osporenog Dekreta Predsednika Republike, kojim je g. Avdullah Hoti predložen Skupštini Kosova kao kandidat za Premijera. U kontekstu ocene ustavnosti gorenavedenog Dekreta, a na osnovu tvrdnji podnosilaca zahteva i argumenata i prigovora drugih zainteresovanih strana, Sud je u početku procenio da li nakon uspešnog predloga o nepoverenju od strane dve trećine (2/3) svih poslanika Skupštine 25. marta 2020. godine, Predsednik Republike, u skladu sa paragrafom 2 člana 82 Ustava, bio je dužan da raspusti Skupštinu Republike i raspiše prevremene izbore. Dalje, Sud je objasnio postupak koji treba slediti za formiranje nove Vlade nakon uspešnog glasanja nepoverenja u Skupštini, a takođe je dao svoju ocenu, da li je u okolnostima konkretnog slučaja, sleđena procedura za imenovanje mandatara za formiranje nove Vlade rezultirala ustavnim Dekretom.

4. Da bi konačno protumačio ustavne članove koji se odnose na okolnosti konkretnog slučaja, odnosno članove 82, 95 i 100 Ustava, Sud je uzeo u obzir i: (i) ustavna načela o ulozi Skupštine i Predsednika; (ii) svoju sudsku praksu, uključujući presudu KO103/14 i sve predmete koje su stranke u postupku citirale; (iii) relevantna mišljenja Venecijanske komisije; (iv) komparativnu analizu ustava, uključujući one na koje su se pozvali podnosioci zahteva; (v) odgovore koje smo primili od Ustavnih/Vrhovnih sudova, u okviru Foruma Venecijanske komisije; i (vi) pripremna dokumenta za izradu Ustava.

5. Sud je u početku podsetio da se Ustav sastoji od jedinstvenog skupa ustavnih načela i vrednosti na osnovu kojih je izgrađena i treba da funkcioniše Republika Kosovo. Norme predviđene Ustavom moraju se čitati uzajamno, jer se samo na taj način može izvesti njihovo tačno značenje. Ustavne norme se ne mogu biti izvučene iz konteksta i tumačiti ih mehanički i nezavisno od ostatka Ustava. To je zbog činjenice da Ustav ima unutrašnju koheziju prema kojoj svaki deo ima vezu sa ostalim delovima. Struktura ustavnih normi koja se odnose na uspostavljanje državnih institucija koja proizilaze iz glasanja naroda mora se tumačiti na način da sprovedu a ne blokiraju uspostavljanje i efikasno vršenje relevantnih funkcija. Svaka nejasnoća normi mora se tumačiti u duhu Ustava i njegovih vrednosti. Nijedna ustavna norma ne može se tumačiti na takav način da blokira efikasno uspostavljanje i funkcionisanje zakonodavne i izvršne vlasti, niti način na koji se isti uravnotežuju u pogledu podele vlasti.

6. Sud je takođe naglasio da sve vlasti i nosioci javnih funkcija, bez izuzetka, imaju obavezu da obavljaju njihove javne funkcije u usluzi ostvarivanja vrednosti i principa na kojima je izgrađena da funkcionira Republika Kosovo. Prava i obaveze koje potiču iz Ustava treba da se izvršavaju u usluzi uspostavljanja i delotvornog urednog funkcionisanja državnih institucija.

7. Što se tiče ustavnog uređenja o raspuštanju Skupštine, Sud je naglasio da Ustav predviđa obavezu raspuštanja Skupštine u okolnostima paragrafa 1 člana 82 Ustava i mogućnost raspuštanja Skupštine pod okolnostima paragrafa 2 člana 82 Ustava, nakon uspešnog glasanja predloga za poverenje. Tačnije, Skupština se obavezno raspušta samo u tri slučaja: (i) ako u roku od šezdeset (60) dana od dana imenovanja mandatara za Premijera, Vlada ne može biti formirana; (ii) ako dve trećine (2/3) svih poslanika Skupštine glasaju za raspuštanje Skupštine; i (iii) ako u roku od šezdeset (60) dana od početka postupka izbora Predsednika, ovaj poslednji ne bude izabran. Dok, u slučaju uspešnog glasanja o nepoverenju Vlade, Predsednik ima mogućnost, ali ne i obavezu da raspusti Skupštinu.

8. Mogućnost Predsednika da raspusti Skupštinu ne može se ostvariti nezavisno ili protivno volji Skupštine, već se mora vršiti u koordinaciji sa voljom potrebne većine narodnih predstavnika zastupljenih u Skupštini. Upotreba glagola „može“ u kontekstu paragrafa 2 člana 82 Ustava samo odražava mogućnost Predsednika da raspusti Skupštinu, na osnovu konsultacija sa političkim strankama zastupljenim u Skupštini. Takav nalaz u vezi sa predsedničkim ovlašćenjima vezanim za glagol „može“ [„mund“/„may“] u kontekstu raspuštanja Skupštine, potvrđen je mišljenjima Venecijanske komisije koja su uključena u ovoj presudi.

9. Sud je naglasio da je Skupština jedina institucija u Republici Kosovo koju narod direktno bira na mandat od četiri (4) godine. Osim Ustava, predstavnici naroda ne podležu nikakvoj drugoj vlasti niti obavezujućem mandatu. Ni predsednik koji je izabran od Skupštine nema ovlašćenje da raspušta Skupštinu bez njenog pristanka; niti vršenje nadležnosti Skupštine za izglasavanje nepoverenja Vladi koju je sama izabrala ne može dovesti do prestanka mandata same Skupštine. Skupština ne može biti uslovljena samo-raspuštanjem ukoliko odluči da ne izrazi nepoverenje Vladi koju je izabrala, jer glasanje  nepoverenja kao mehanizma ustavne kontrole Vlade od strane Skupštine kao predstavničkog tela naroda ne bi imalo smisla. Takav pristup je u suprotnosti s ustavnim principom parlamentarne kontrole Vlade, sadržanim u paragrafu 4 člana 4, [Oblik Vladanja i Podela Vlasti] paragrafu 8 člana 65 [Nadležnosti Skupštine] i članu 97 [Odgovornosti] Ustava i demokratskim osnovnim načelima.

10. Visok prag glasanja potreban za raspuštanje Skupštine od strane samih poslanika odražava težinu i važnost koju je Ustav odredio u tu svrhu. Pored većeg praga predviđenog za amandamentiranje Ustava, koja zahteva odobrenje dve trećine (2/3) svih poslanika Skupštine, uključujući dve trećine (2/3) svih poslanika Skupštine koji drže garantovana mesta za predstavnike nevećinskih zajednica u Republici Kosovo, za raspuštanje Skupštine, Ustav je postavio sledeći najviši mogući prag, naime glasanje dve trećine (2/3) svih njenih poslanika, jednako, između ostalog, sa brojem poslanika potrebnim za prenošenje državnog suvereniteta, kako je definisano članom 20. Ustava. Za razliku od toga, Ustav je za uspeh jednog predloga za nepoverenje Vladi postavio niži prag potrebnih glasova, tačnije šezdeset i jednog (61) poslanika.

11. Kad bi Predsednik mogao jednostrano da raspušta Skupštinu posle predloga o nepoverenju, tada bi Predsednik imao moć jednaku sa dve trećine (2/3) glasova narodnih predstavnika i proizvoljno bi smanjio potrebnu volju dve trećine (2/3) poslanika za raspuštanje Skupštine sa samo šezdeset i jednim (61) glasom, koliko je potrebno za predlog nepoverenja. Takvu moć, predsednici, na osnovu mišljenja Venecijanske komisije, nemaju čak ni u većini država sa predsedničkom uređenjem.

12. U stvari, Analiza ostalih ustava odraženih u ovoj presudi, uključujući one koji su navedeni u argumentima podnosilaca zahteva, relevantna mišljenja Venecijanske komisije i odgovori Foruma Venecijanske komisije, preciziraju da nijedan Ustav ne definiše obavezno raspuštanje Skupštine samo zato što je predlog za nepoverenje uspešno izglasan.  Naprotiv, uspešno izglasanje predloga za nepoverenje rezultira u tri moguće situacije: (i) neposrednim izborom novog Premijera, u slučajevima kada ustavi predviđaju „konstruktivan predlog“; (ii) još jednu dodatnu mogućnost za izbor Premijera; i (iii) vraćanje nadležnosti relevantnom Predsedniku, da sledi postupke utvrđene za izbor Vlade, u meri u kojoj to odredi isti. U svim tim zemljama, tek kada su iscrpljene sve ustavne mogućnosti za izbor nove Vlade, Skupština se raspušta i raspisuju se vanredni izbori.

13. Nadležnost Predsednika da raspušta Skupštinu predviđeno je stavom 2 člana 82 Ustava, primenjuje se ispravno, samo kada nakon uspešnog predloga nepoverenja koji je izglasalo najmanje šezdeset i jedan (61) poslanika: (i) nema potrebne većine poslanika za formiranje nove Vlade, a istovremeno (ii) nema ni većine od dve trećine (2/3) poslanika da bi se samo-raspustila. Dakle, ova mogućnost, s jedne strane, predstavlja dodatnu mogućnost za formiranje Vlade u okviru postojećeg saziva i izbegavanje izbora, dok s druge strane, predstavlja i mogućnost deblokiranja u slučajevima kada nema volje niti potrebne većine za formiranje  nove Vlade od strane Skupštine u okviru istog saziva.

14. Do danas se član 82 Ustava uvek primenjivao na ovaj način. Tačnije: (i) treći i peti saziv raspustio je Predsednik u trećoj godini njihovog mandata, 2010. i 2017. godine, kada u Skupštini nije bilo volje ni potrebne većine za formiranje jedne nove Vlade; dok su (ii) četvrti i šesti sazivi, 2014. i 2019. godine, samo-raspušteni sa dve trećine (2/3) glasova svih poslanika, i ova raspuštanja su samo dekretirali dotični predsednici.

15. Okolnosti konkretnog slučaja jasno se razlikuju od okolnosti prethodnih saziva. U ovom slučaju (i) za predlog nepoverenja glasale su dve trećine (2/3) svih narodnih predstavnika, a isto tako, pored dekretiranja njihove volje, ne treba im pomoć Predsednika da se samo raspuštaju; i (ii) većina političkih stranaka i koalicija zastupljenih u Skupštini, odnosno većina izabranih predstavnika naroda, izjasnili su se za formiranje nove Vlade nakon što su izrazili nepoverenje u Vladu na dužnosti/ostavci. Raspuštanje Skupštine od strane Predsednika protiv volje narodnih predstavnika bilo bi proizvoljno i očigledno protivustavna. Naprotiv, Predsednik je bio dužan da počinje postupke za davanje mogućnosti formiranju nove Vlade na osnovu odredbi člana 95 Ustava.

16. Način izbora Vlade u Ustavu Kosova utvrđen je članom 95. Procedura koju treba slediti za izbor Vlade razjašnjena je u presudi Suda u slučaju KO103/14. Sud se pridržava principa iznetih u toj presudi. Objašnjeno je da za formiranje Vlade Ustav definiše dve mogućnosti. Prvo pravo formiranja Vlade pripada „političkoj stranci ili koaliciji koja je dobila potrebnu većinu u Skupštini da formira Vladu“, odnosno političkoj stranci ili koaliciji koja je pobedila na izborima. Predsednik nema diskreciono pravo u pogledu prava ove političke stranke ili koalicije da predlaže kandidata za Premijera i samo mandatira istog. U slučaju neuspeha izbora ove Vlade u Skupštini ili odbijanja ovog mandata od strane pobedničke političke stranke ili koalicije, pravo na formiranje Vlade prelazi na političku stranku ili koaliciju zastupljenu u Skupštini koja, po mišljenju Predsednika, ima najviše šansi za formiranje Vlade kako bi se izbegli izbori. Dok, neuspeh ove dve mogućnosti rezultira obavezom Predsednika da raspiše izbore, kako je definisano Ustavom.

17. Član 95 Ustava definiše postupak izbora Vlade tokom izbornog ciklusa. Isti, propisuje dve mogućnosti za izbor Vlade, kako nakon izbora tako i nakon ostavke Premijera/Vlade. Sud je razjasnio da efekat ostavke Premijera rezultira ostavkom Vlade, onako kako efekat uspešnog glasanja predloga za nepoverenje „Vlade u celini“ rezultira ostavkom iste. Takav stav je takođe u skladu sa komparativnom analizom, citiranim mišljenjima Venecijanske komisije i doprinosom koji su Sudu dostavili članovi Foruma za Venecijansku komisiju, prema kojima, nakon uspešnog glasanja nepoverenja, Premijer/Vlada su u ostavci i aktivira se ustavni član koji se odnosi na izbor Vlade, osim onih slučajeva koji su predvideli „konstruktivni predlog“ ili su, predvideli samo još jednu mogućnost izbora Premijera/Vlade, nakon odgovarajućeg predloga za nepoverenje.

18. Dakle, u svim slučajevima kada je ostavka premijera, ili kada odgovarajuće mesto ostaje  slobodno iz drugih razloga, rezultiralo padom Vlade i kada je ostavka Vlade rezultat uspešnog predloga o nepoverenju, pod uslovom da nakon ovog predloga nije sledila raspuštanje Skupštine prema gore objašnjenim principima, aktivira se stav 5. člana 95 Ustava, koji predsednika obavezuje da mandatira novog kandidata za premijera. Politička stranka ili koalicija koja ima prvo pravo da predlaže mandatara za premijera i formira Vladu, ponovo je pobednička politička stranka ili koalicija. Za formiranje ove Vlade mora se slediti postupak određen u stavovima 2. i 3. člana 95. Ustava, dok neuspeh u dobijanju potrebnih glasova u Skupštini ili odbijanje ovog mandata, prelazi pravo formiranja Vlade u političku stranku ili koaliciju koja može imati potrebnu većinu za formiranje Vlade, kako je propisano u stavu 4. člana 95 Ustava i u skladu sa principima iz presude KO103/14. Sud pojašnjava da presudom KO103/14 nikada nije utvrdio da politička stranka ili pobednička koalicija ima ekskluzivno i jedino pravo da predlaže mandatara za premijera i za formiranje Vlade.

19. Sud takođe primećuje da je nadležnost Skupštine da bira i izražava nepoverenje prema Vladi utvrđena u stavu 8. člana 65 Ustava i sprovodi se kroz članove 95. i 100. Ustava u vezi sa Izborom Vlade, odnosno Glasanjem o Poverenju ili Nepoverenju Vlade. Ovo poslednje je jedan od najsuštinskih mehanizama za izvršenje parlamentarne kontrole nad Vladom i, prema tome, za balansiranje vlasti. Demokratski legitimitet Vlade koju bira Skupština potiče iz poverenja koje predstavnici naroda daju njoj prilikom njenog izbora. To poverenje prestaje u trenutku kada je većina svih poslanika Skupštine glasala protiv njega. Kao rezultat toga, ona gubi poverenje predstavnika naroda, i samim tim i ustavni autoritet da izvršava relevantne nadležnosti.

20. Sud ponavlja da je u okolnostima konkretnog slučaja, dana 25. marta 2020. godine, izglasan predlog o nepoverenju sa dve trećine (2/3) glasova svih poslanika Skupštine, protiv Vlade predvođene od pobedničke političke stranke na izborima 6. oktobra. 2019. godine. Ista politička stranka, za razliku od većine ustava analiziranih i odraženih u Presudi, nakon uspešnog izglasanja predloga o nepoverenju, na osnovu Ustava Kosova, ponovo ima prvo pravo da predloži kandidata za premijera. Takav predlog ova politička stranka nije izvršila ni nakon (4) četiri zahteva predsednika, počev od 2. aprila 2020. do dana 22. aprila 2020. godine. Navedena politička stranka, odnosno Pokret VETËVENDOSJE!, u suštini, tvrdi da: (i) nakon predloga o nepoverenju, predsednik se obavezuje da raspusti Skupštinu i raspiše prevremene izbore; i da (ii) ne postoji ustavni rok za predlaganje mandatara za premijera, i da je prema tome u potpunoj i neograničenoj diskreciji pobedničke političke stranke da predloži mandatara za premijera i to „samo onda kada su ispunjeni svi politički, administrativni i tehnički uslovi“. Sledstveno, najsuštinsko pitanje ove Presude je: (i) rok u kojem treba da se predlaže kandidat za premijera; i (ii) da li nepredlaganje ovog kandidata od političke stranke koja ima prvo pravo na predlaganje, odražava odbijanje preuzimanja mandata za premijera.

21. Što se tiče vremenskog roka u kojem treba da se podnese predlog za kandidata za premijera, Sud je naglasio da isti treba da se analizira u smislu: (i) sistema ustavnih rokova koje je Ustav odredio za svrhe formiranja Vlada; i (ii) prirode „konsultacija“ između predsednika i političke stranke ili koalicije sa pravom da predlaže mandatara za premijera, uključujući recipročne odgovornosti i obaveze između njih, za svrhe određivanja istog.

22. Prvo, Sud je naglasio da određivanje mandatara od strane predsednika rezultira protokom dve vrste paralelnih ustavnih rokova: (i) onog za raspuštanje Skupštine ako se izbor vlade ne izvrši u roku od šezdeset (60) dana od preuzimanja mandata; i (ii) onih utvrđenih u članu 95 Ustava, koji se odnose na dve mogućnosti formiranja vlade, odnosno rok od petnaest (15) dana u kojem kandidat za premijera predstavlja sastav Vlade i zahteva odobrenje od strane Skupštine; (iii) rok od deset (10) dana u kojem predsednik određuje drugog kandidata za premijera, u slučaju da prvi kandidat za premijera ne uspe da obezbedi potrebne glasove u Skupštini ili čak odbije odgovarajući mandat; i (iv) pozivajući se na „istu proceduru“, rok od petnaest (15) dana, u kojem drugi kandidat za premijera predstavlja sastav Vlade i zahteva njegovo odobrenje od strane Skupštine. Ovi precizni rokovi odražavaju svrhu i važnost koju je Ustav dao brzom uspostavljanju Vlade, određujući rok od petnaest (15) dana za kandidata za premijera, da bi on pregovarao i postigao sporazume za obezbeđivanje potrebnih glasova poslanika Skupštine za predloženu Vladu; i takođe rok od šezdeset (60) dana za formiranje Vlade, i odgovarajuću posledicu raspuštanja predstavnika naroda ako se ovaj rok ne ispoštuje.

23. Drugo, Sud je podsetio da je u presudi KO103/14 napravio razliku u pogledu prirode „konsultacija“ između predsednika i političke stranke ili koalicije sa pravom da predlaže prvi i drugi mandatar. U prvom slučaju, predsednik nema diskreciju i sasvim je jasno koja je to politička stranka ili koalicija koja predlaže mandatara za premijera, sledstveno ova „konsultacija“ podrazumeva potpuno formalni i tehnički proces između predsednika i pobedničke stranke ili koalicije, za predlaganje mandatara i mandatiranje istog. Za razliku od toga, u drugom slučaju, predsednik ima diskreciju i nije jasno koja je to politička stranka ili koalicija sa pravom na predlaganje mandatara, i prema tome, ovaj proces „konsultacija“ je složeniji i podrazumeva obavezu predsednika da se konsultira sa svim političkim strankama i koalicijama zastupljenim u Skupštini i njegovu procenu o tome koja ima najveću verovatnoću da formira Vladu da bi se izbegli izbori. Za izvršavanje ove diskrecije, Ustav je odredio predsedniku rok od deset (10) dana.

24. Stoga, u kontekstu: (i) nespornog značaja delotvornog funkcionisanja Vlade kao jednog od tri osnovnih stubova državne vlasti; (ii) sistema preciznih i kratkih rokova utvrđenih Ustavom u pogledu formiranja Vlade; (iii) potpuno jasne, tehničke i formalne prirode „konsultacija“ između predsednika i pobedničke političke partije ili koalicije, za svrhe određivanja prvog mandatara; i (iv) ograničavanja ustavnog roka na deset (10) dana za svrhe određivanja drugog mandatara kroz mnogo složeniju „konsultaciju“, Sud naglašava da  nepreciziranje rokova u Ustavu u vezi sa predlaganjem prvog kandidata za premijera od strane pobedničke političke stranke ili koalicije, ne podrazumeva diskreciju i pravo ovih poslednjih da ne postupaju, u neograničenom vremenskom roku. Naprotiv, duh Ustava reflektuje cilj koji je jasan i samoshvatljiv za potrebu brzog delovanja.

25. U ovom smislu, Sud primjećuje da rok u vezi sa određivanjem mandatara za premijera nije preciziran u Ustavu ne samo za pobedničku političku stranku ili koaliciju za predlaganje mandatara, ali ni rok u kojem je predsednik dužan da dekretira predloženi mandatar ili za dostavljanje istog Skupštini. Sud naglašava da određivanje mandatara za premijera, ne uključuje samo obavezu predsednika da dekretira njega, a ni samo pravo pobedničke političke stranke da predloži ovog mandatara, već obuhvata i obavezu ove poslednje da predloži ili odbije da predloži kandidata za premijera. Tačnije, određivanje mandatara za premijera uključuje obavezu za recipročnom saradnjom predsednika i pobedničke političke stranke u ovom procesu. Štaviše, uzimajući u obzir tehničku i formalnu prirodu „konsultacije“ za svrhe određivanja prvog mandatara, koje pokreće proces formiranja Vlade i predviđene rokove, Sud naglašava da je samorazumljivo da ova „konsultacija“, treba da se okonča što pre moguće i podrazumeva zahtev za brzom dinamikom interakcije.

26. U suprotnom, sve gore navedene ustavne norme u pogledu rokova i svrhe koje oni podrazumevaju u vezi sa formiranjem Vlade, bile bi bez ikakvog efekta i potpuno nepotrebne. Izbor Vlade ostao bi talac „neograničenih rokova“ i u punoj diskreciji pobedničke političke stranke ili koalicije, ili čak predsednika. Prva, držala bi formiranje Vlade taocem, pozivajući se na punu i neodređenu diskreciju za predlaganje mandatara za premijera, dok bi se predsednik takođe pozivao na punu i neodređenu diskreciju za dekretiranje istog. Ova „puna i vremenski neodređena diskrecija“, u međuvremenu, je povezana sa izborom Vlade, nadležnost koja pripada druge vlasti, odnosno Skupštini. Takav pristup i tumačenje bilo bi proizvoljno i očigledno u suprotnosti sa strukturom ustavnih normi, njihovom svrhom i duhom, ali i u suprotnosti sa osnovnim načelima parlamentarne demokratije. S tim u vezi, Sud takođe naglašava da, uprkos navodima podnosilaca zahteva u vezi sa trajanjem procedura za formiranje institucija nakon izbora, naglašavajući situaciju iz 2014. godine, u vezi sa trajanjem procesa konstituisanja Skupštine, Sud se u Presudi KO119/14 nije bavio pitanjem vremenskih rokova vezanih za konstituisanje Skupštine, pošto isti nisu bili predmet razmatranja pred Sudom.

27. Što se tiče odsustva predlaganja mandatara za premijera od strane političke stranke pobednika na izborima, Sud je u ovoj Presudi analizirao razmenu dopisa između predsednika pobedničke političke stranke, istovremeno premijer na dužnosti, i predsednika. Ovi dopisi odražavaju dve karakteristike: (i) zahtev predsednika za predlaganje kandidata za premijera, s jedne strane; i (ii) odsustvo predlaganja i zahtev za raspuštanjem Skupštine i raspisivanjem prevremenih izbora od strane Pokreta VETEVENDOSJE!, s druge strane.

28. Sud je u ovoj Presudi naglasio da: (i) za svrhe „konsultacija“ za određivanje mandatara između predsednika i pobedničke političke partije ili koalicije, relevantno je samo predlaganje kandidata za premijera i njegovo/njeno mandatiranje; i (ii) ova „konsultacija“ ne može da obuhvati ni pitanja koja se odnose na raspuštanje Skupštine, niti raspisivanje prevremenih izbora, jer nijedno od ovih pitanja nije u isključivoj nadležnosti ni predsednika, ni pobedničke stranke na izborima, a niti Vlade na dužnosti/u ostavci. To zato što je jasno da su: (i) slučajevi obaveznog raspuštanja Skupštine precizno određeni u Ustavu; (ii) mogućnost raspuštanja Skupštine od strane predsednika, kao što je već razjašnjeno, nije nadležnost koju predsednik sprovodi bez koordinacije sa svim političkim strankama i koalicijama zastupljenim u Skupštini, a ne samo sa onom koja je pobedila na izbore; i (iii) Vlada nema nijednu ustavnu nadležnost, ni u vezi sa raspuštanjem Skupštine, niti u vezi sa raspisivanjem izbora. Naprotiv, u vezi sa ovim dva pitanjima, uloga političkih stranaka ili koalicija zastupljenih u Skupštini ekvivalentna je samo njihovoj moći koju imaju kroz zastupanje u Skupštini. Volja većine Skupštine u okolnostima trenutnog slučaja, očigledno je onemogućila predsedniku raspuštanje Skupštine i raspisivanje prevremenih izbora.

29. Sud naglašava da u okolnostima konkretnog slučaja, politička stranka koja predvodila Vladu prema kojoj je izglasan predlog o nepoverenju nije izvršila predlog za drugog mandatara za premijera radi formiranja nove Vlade.  Međutim, podnosioci zahteva tvrde da oni nikada nisu izričito odbili preuzimanje ovog mandata.

30. Što se tiče mogućnosti odbijanja preuzimanja mandata, Sud podseća da je u presudi KO103/14 utvrdio da „nije isključeno da će dotična stranka ili koalicija odbiti da prihvati mandat“. Takvu konstataciju, uprkos činjenici da nije bila predmet u slučaju pred Sudom u 2014. godini, on je predvideo mogućnost odbijanja, upravo da bi se onemogućilo moguće blokiranje uspostavljanja Vlade u buduće. Tom presudom ipak nije bio preciziran način na koji se može izvršiti odbijanje odgovarajućeg mandata. Stoga tvrdnja podnosilaca zahteva da je „Sud izjavio da predsednik može zaobići pobednika na izborima samo ako se ovaj izričito odrekne svog prava, ali ni pod bilo kojim drugim okolnostima“, nije tačna. To je zato što bi ovlašćenje za pobedničku političku stranku da odbijanje preuzimanja mandata, izvrši samo izričito, to jeste, mogućnost da ne predloži ime za mandatara, a istovremeno da ne odbije to pravo izričito, poverilo pobedničkoj političkoj stranki neosporivo pravo da blokira proces određivanja mandatara od strane predsednika.

31. Takva mogućnost bi onemogućila sprovođenje nadležnosti predsednika da određuje mandatara i predlaže isti skupštinu, istovremeno onemogućujući i izvršenje nadležnosti Skupštine za izbor Vlade.  Naprotiv, kao što je već razjašnjeno, određivanje mandatara za premijera zahteva neposrednu interakciju u ispunjavanju recipročnih obaveza i odgovornosti između predsednika i pobedničke stranke ili koalicije. Stoga, odbijanje u stvari znači nepreduzimanje konkretnih  radnji da bi se ispunila ova obaveza, naime odsustvo konkretnih radnji, u pravcu i predlaganje kandidata za premijera od strane pobedničke stranke ili koalicije. Ustav i njegov duh određuju da se ovo pravo i istovremeno obaveza, kako za prvu stranku, tako i za predsednika, ne može zloupotrebiti i mora da se izvrši u dobroj veri i u funkciji formiranja Vlade.

32. Iz razmene službenih dopisa između predsednika i političke pobedničke stranke, u ovom slučaju, ne samo da nema predloga za mandatara, već se ne odražava niti jedna jedina indikacija u vezi namere da se predloži mandatar za premijera. Naprotiv, zahtev ovih dopisa je raspuštanje Skupštine i raspisivanje prevremenih izbora. Ovi zahtevi isključuju mogućnost predlaganja mandatara za premijera.

33. U okolnostima kada je uspešno izglasan predlog o nepoverenju sa dve trećine (2/3) predstavnika naroda, i mogućnosti za formiranje nove Vlade, ako bi se potvrdile tvrdnje o (i) neograničenom vremenskom roku i u punoj diskreciji pobedničke političke stranke, i (ii) o pravu da se mandat za premijera samo izričito odbije, u kombinaciji sa jedinim zahtevom za raspuštanjem Skupštine i raspisivanjem prevremenih izbora, formiranje Vlade bi bilo blokirano u nedogled, zadržavajući na dužnost Vladu koja je izgubila poverenje predstavnika naroda. To nije duh Ustava Republike Kosovo

34. Predsednik, balansirajući svoju obavezu za garantovanje ustavnog funkcionisanja institucija utvrđenih Ustavom, kao što je određeno u stavu 2. člana 84. Ustava, uključujući u ovom kontekstu i pravo Skupštine da bira Vladu, kako je određeno u stavu 8. člana 65 Ustava, s jedne strane, a s druge strane, uzimajući u obzir da pobednička politička stranka na izborima nije preduzela nijednu jedinu radnju u pravcu predlaganja mandatara za premijera uprkos zahtevima predsednika, već je nastavila da zahteva raspuštanje Skupštine i raspisivanje prevremenih izbora, uprkos činjenici da se većina političkih stranaka ili koalicija zastupljenih u Skupštini već izjasnila protiv ove mogućnosti, onemogućujući predsedniku da izvrši nadležnost određenu stavom 2. člana 82. Ustava, sa pravom, ustanovio je iscrpljenje ustavnih mogućnosti da se odredi kandidat za premijera iz pobedničke političke stranke na izborima. Kao rezultat toga, započeo je procedure za mandatiranje novog kandidata za premijera, u konsultaciji sa, i nakon predloga političke stranke, koja je na osnovu odgovarajućih konsultacija rezultirala da ima najveću verovatnoću da formira Vladu i da bi se izbegli izbori. Suprotno, bi onemogućilo ostvarivanje suštinskih nadležnosti Skupštine Republike za izbor Vlade Republike Kosovo.

35. Pravo na predlaganje mandatara za premijera je odgovornost i privilegija. Predlaganje ovog imena obuhvata najvišu tačku uspeha jedne političke stranke ili koalicije, za i unutar jednog izbornog ciklusa. Prvo pravo da predloži kandidata za premijera je, Ustavom, garantovano pobedničkoj stranki ili koaliciji na izborima. Izvršenju ovog prava nije dodeljeno ovlašćenje za blokiranje formiranja Vlade u okviru izbornog ciklusa. Takav stav bi držao sve najbitnije državne institucije taocem pobedničke stranke ili koalicije.

36. Na kraju, Sud naglašava da je demokratsko funkcionisanje institucija glavna odgovornost svakog lica kojem su poverena javna ovlašćenja. Sve radnje koje se preduzimaju od strane lica sa poverenim javnim nadležnostima ili ovlašćenjima moraju biti u skladu sa Ustavom i njegovim duhom i doprineti urednom odvijanju i napretku poslova od javnog interesa za državu Republiku Kosovo, tako da se ona razvija i sprovodi vrednosti i principe na kojima je izgrađena, i aspiracije podhranjene u Ustavnoj Preambuli.