Rešenje o neprohvatljivosti

Ocena ustavnosti Zakona [br. 06/L-155] o zabrani igara na sreću

br. predmeta KI 136/19

podnosiocu: SHPK “CO COLINA”

Preuzimanje:

KI136/19, Podnosilac: SHPK “CO COLINA”, ocena ustavnosti Zakona  [br. 06/L-155] o zabrani igara na sreću

KI 136/19, rešenje o neprihvatljivosti od 28. aprila 2021. godine, objavljeno 19. maja 2021.godine

Ključne reči: individualni zahtev, zahtev za ocenu ustavnosti zakona, neprihvatljiv zahtev, neiscrpljenje pravnih sredstava, preuranjeni zahtev

Zahtev je podneo SHPK “CO COLINA”, koga je zastupa g. Bashkim Latifi, advokat iz Prištine.

Podnosilac zahteva je osporio član 1. Zakona br. 06/L-155 o zabrani igara na sreću, koji je usvojila Skupština Republike Kosovo, navodeći da su mu ovim Zakonom povređena prava zaštićena članom 46. [Zaštita imovine] Ustava i članom 1. Protokola 1 EKLJP. U suštini, podnosilac zahteva tvrdi da je direktna žrtva osporenog zakona zbog toga što je uprkos važećoj licenci i radnoj dozvoli koju je imao “Zakon na direktan način, u istom trenutku, bez traženja neke druge mere za sprovođenje, zabranio igre na sreću i, de facto opozvao Licencu za obavljanje aktivnosti Sporske Kladionice, učinivši svako vršenje ove aktivnosti nezakonitim nakon stupanja na snagu tog zakona”.

U vezi sa ovim zahtevom, Sud je primetio da je podnosilac, pre nego što je podneo svoj zahtev Sudu, takođe podneo i tužbu za upravni spor Osnovnom sudu u Prištini, dana 5. avgusta 2019. godine, odnosno nekoliko nedelja pre nego što je podneo svoj zahtev Ustavnom sudu, a protiv Poreske uprave Kosova. Sud je o ovom postupku obavešten tek nakon što je tražio dodatna pojašnjenja od podnosioca zahteva.

U tom pogledu, Sud je primetio da je uprkos navodu podnosioca zahteva o nepostojanju mera primene, zapravo doneto nekoliko “akata, odluka ili mera primene” koje su služile za primenu osporenog zakona. Podnosilac zahteva je imao zakonsku mogućnost da navedene akte [vidi obaveštenje br. ATK/DLF07/18-2019 od 3. maja 2019. godine i odluku br. 238/2019 od 4. jula 2019. godine] koje je donela Poreska uprava Kosova, ospori u upravnom postupku pred redovnim sudovima što je i uradio, ali o tome nije obavestio Sud.

Sud je stoga utvrdio da navod podnosioca da ne postoji nijedan akt, odluka ili mera primene koja je doneta na osnovu osporenog zakona predstavlja navod koji je netačan i koji on nije argumentovao. To stoga što su na osnovu odredbi osporenog zakona, nadležni javni organi, konkretnije Poreska uprava Kosova, reagovali i preduzeli mere za ukidanje licence i dozvole za rad podnosioca zahteva koje je stekao u skladu sa prethodnim primenljivim zakonodavstvom o igrama na sreću u Republici Kosovo. Iz ovoga proizilazi da podnosilac zahteva nije uspeo da dokaže da je došlo do mešanja u njegova prava i slobode bez ikakve naknadne mere primene.

Sud je takođe primetio da se tužba za upravni spor koju je podnosilac zahteva, dana 5. avgusta 2019. godine, pokrenuo pred Osnovnim sudom u Prištini protiv odluke [br. 238/2019] Poreske uprave Kosova – nalazi u sudskom postupku koji je već u toku razmatranja. Osnovni sud u Prištini je razmotrio predmetnu tužbu i dana 12. februara 2021. godine, odlučio da je odbije kao neosnovanu. Iz pravne pouke u odluci Osnovnog suda, ali i na osnovu odredbi važećeg zakonodavstva, podnosilac zahteva je imao rok od šezdeset dana (60) dana da se žali Apelacionom sudu.

Pored toga, Sud je takođe primetio da je podnosilac zahteva tražio od redovnih sudova da pitanje ustavnosti zakona upute Ustavnom sudu na osnovu člana 113.8 Ustava. Sud je naglasio da i ovo pitanje potencijalno može biti deo budućeg odlučivanja redovnog sudstva i stoga se Sud mora uzdržati od svake vrste prethodnog izjašnjavanja u vezi sa ovim aspektom u ovoj fazi kako ne bi prejudicirao dalji razvoj događaja u vezi sa ovim pitanjem.

U svetlu ovih argumenata i s obzirom na to da različita pitanja u vezi sa ovim slučajem mogu i dalje biti u postupku pred redovnim sudovima i budući da podnosilac zahteva ima i dalje na raspolaganju pravna sredstva zarad ostvarivanja svojih ustavnih prava, Ustavni sud, na osnovu principa supsidijarnosti, ne smatra opravdanim da se meša u ovo pitanje.

Kao što je Sud dosledno naglašavao svojom sudskom praksom, svrha i obrazloženje obaveze iscrpljivanja pravnih sredstava ili pravilo iscrpljivanja jeste da se relevantnim organima, a pre svega redovnim sudovima, pruži mogućnost da spreče ili isprave navodne povrede Ustava. Ono se zasniva na pretpostavci koja se ogleda u članu 32. [Pravo na pravno sredstvo] Ustava i članu 13. (Pravo na delotvorni pravni lek) EKLJP, da pravni poredak Republike Kosovo obezbeđuje delotvorno sredstvo za zaštitu osnovnih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom.

Konačno, Sud je utvrdio da su u okolnostima konkretnog slučaja postojale mere primene na koje je podnosilac zahteva mogao da se žali kako bi ostvario svoja prava i slobode za koje tvrdi da su mu povređeni. S obzirom na to da se on žalio na te mere u redovnim sudskim postupcima, trenutni zahtev se smatra preuranjenim i mora se odbiti kao neprihvatljiv na osnovu člana 113.7 Ustava, članova 47. i 49. Zakona i pravila 39 (1) (b) Poslovnika.

Na kraju, mora se takođe razjasniti i činjenica da Sud ni na koji način ne prejudicira ustavnost osporenog zakona niti ustavnost primene ovog zakona u okolnostima slučaja podnosioca zahteva. U ovom slučaju, Sud se nije bavio takvim ocenama, već se zaustavio na nivou proceduralne ocene uslova prihvatljivosti.

podnosiocu:

SHPK “CO COLINA”

Vrsta zahteva:

KI – Individualni zahtev

Vrsta akta:

Rešenje o neprohvatljivosti

Nisu iscrpljena pravna sredstva

Vrsta postupka koji je sproveden pred drugim institucijama :

Upravni