Presuda

Ocena ustavnosti druge tačke izreke presude [Rev. br. 12/2020] Vrhovnog suda Kosova od 19. februara 2020. godine

br. predmeta KI 133/20

podnosiocu: Raiffeisen Bank Kosovo J.S.C.

Preuzimanje:

KI133/20, Podnosilac: Raiffeisen Bank Kosovo J.S.C.,Ocena ustavnosti druge tačke izreke presude [Rev. br. 12/2020] Vrhovnog suda Kosova od 19. februara 2020. godine

KI133/20, Presuda od 30. marta 2022. godine, objavljena 20. maja 2022. godine

Ključne reči: individualan zahtev, pravo na pravično i nepristrasno suđenje, pravo na pravnu sigurnost, divergencija sudske prakse, prihvatljiv zahtev

Okolnosti slučaja su povezane sa Obaveštenjem Banke o raskidu ugovora o radu F.S. zbog povreda radnih zadataka ove potonje u vezi sa ovlašćenjem nedozvoljene transakcije, prema konstataciji revizora Banke.  Kao rezultat toga, F.S. je podneo tužbeni zahtev Opštinskom sudu u Prizrenu, kojim je tražila poništenje gorenavednog obaveštenja Banke, i tražila je i da bude vraćena na svoje ranije radno mesto.

Osnovni sud u Prizrenu je usvojio tužbeni zahtev F.S. i poništio obaveštenje Banke kao nezakonito, uz obrazloženje, u suštini, da relevantno Obaveštenje nije izdato na osnovu disciplinskog postupka utvrđenog Zakonom o radnim odnosima  iz 1989. godine, koji je primenljiv u okolnostima slučaja, s obzirom da Uredba UNMIK-a br. 2001/27 ne ukida odredbe koje se odnose na disciplinske postupke Zakona o radnim odnosima  iz 1989. godine. Apelacioni sud, odnosno Vrhovni sud, potvrdili su pravni stav Osnovnog suda.

Podnosilac zahteva je naveo, između ostalog, povredu njegovog prava na pravično i nepristrasno suđenje zagarantovanog članom 31. Ustava i članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima zbog povrede pravne sigurnosti kao rezultat protivrečnih ili divergentnih odluka u praksi Vrhovnog suda. U prilog ovih navoda, podnosilac zahteva je podneo Sudu još pet (5) drugih presuda Vrhovnog suda, u kojima je drugačije tumačio i primenio odredbe važećih zakona o radu, odnosno u pogledu ocene zakonitosti obaveštenja o raskidu radnog odnosa i vođenja ili ne disciplinskog postupka, primenio je Uredbu UNMIK-a br.27/2001, a ne Zakon o radnim odnosima  iz 1989. godine.

Sud je ispitao navode podnosioca zahteva koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti kao rezultat protivrečnih odluka Vrhovnog suda u primeni i tumačenju zakonskih odredbi u vezi sa prestankom radnog odnosa. U tom cilju, prvo je razradio, a zatim primenio u okolnostima konkretnih slučajeva, (i) osnovne principe u vezi sa doslednošću sudske prakse razvijene kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, a afirmisane i kroz praksu samog Suda; i (ii) relevantne kriterijume na osnovu kojih potonji procenjuju da li nedostatak doslednosti, odnosno divergencija sudske prakse, predstavlja povredu principa pravne sigurnosti, odnosno povredu člana 31. Ustava u vezi sa članom 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, uključujući: (a) razlike u sudskoj praksi „duboke i dugotrajne“; (b) domaći zakon uspostavlja mehanizme koji mogu da reše takve divergencije; i (c) da su ti mehanizmi primenjeni i sa kojim efektom.

S tim u vezi, Sud je, nakon analize odgovora Vrhovnog suda na postavljena pitanja od strane Suda u vezi sa njegovim pravnim stavom u tumačenju i primeni Zakona o radnim odnosima iz 1989. godine i Uredbe UNMIK-a br. 27/2001 u relevantnim radnim sporovima, prvobitno je naveo da se, na osnovu svih predmeta pred Sudom, ispostavlja da Vrhovni sud, ocenjujući zakonitost prestanka radnog odnosa usled ili ne odvijanja disciplinskog postupka, nije dosledno primenio Zakon o radu iz 1989. godine i Uredba UNMIK-a br. 27/2001, koja ih tumači ponekad zajedno a ponekad i izolovano jedno od drugog, što rezultira različitim odlukama i stavovima da li se radni odnos može prekinuti bez vođenja disciplinskog postupka ili ne. Shodno tome, Sud je utvrdio da u kontekstu ove sudske prakse Vrhovnog suda: (i) postoje „duboke i dugoročne razlike“ u tumačenju i primeni odredaba Zakona o radnim odnosima radu iz 1989. godine i onih iz Osnovnog zakona o radu, odnosno Uredbe UNMIK-a br. 27/2001; (ii) da postoje mehanizmi Vrhovnog suda za usklađivanje ove prakse; i da (iii) ovaj postojeći mehanizam, kako je naveo sam Vrhovni sud, nije korišćen.

Kao rezultat ove konstatacije, Sud je naglasio da su „duboke i dugoročne razlike“ u sudskoj praksi Vrhovnog suda, koje se odnose na nekorišćenje mehanizama utvrđenih zakonom i osmišljenih da obezbede odgovarajuću doslednost u okviru sudske prakse najvišeg suda u zemlji, dovele do povrede principa pravne sigurnosti i povrede prava podnosioca zahteva na pravično i nepristrasno suđenje. Sud je takođe naglasio da se ova konstatacija odnosi samo na nekorišćenje efikasnih mehanizama Vrhovnog suda kako bi se obezbedila neophodna doslednost sudske prakse u službi pravne sigurnosti i principa vladavine prava, a ne prejudicira meritum slučaja ili pravni stav koji Vrhovni sud odlučuje i primenjuje u vezi sa slučajevima u kojima je identifikovana sudska razlika.

Konačno, na osnovu okolnosti konkretnog slučaja i na osnovu objašnjenja datih u objavljenoj presudi, Sud je jednoglasno proglasio zahtev prihvatljivim i utvrdio da tačka II izreke presude [Rev. br. 12/2020] od 19. februara 2020. godine Vrhovnog suda Kosova, nije u skladu sa članom 31. Ustava Republike Kosovo u vezi sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

podnosiocu:

Raiffeisen Bank Kosovo J.S.C.

Vrsta zahteva:

KI – Individualni zahtev

Vrsta akta:

Presuda

Povreda ustavnih prava

Član 31 - Pravo na Pravično i Nepristrasno Suđenje

Vrsta postupka koji je sproveden pred drugim institucijama :

Civilni