Saopštenje o presudama KI01/18 i KI48/18

04.02.2019

Ustavni sud Republike Kosovo je odlučio u slučajevima KI01/18 [podnet od strane: Gani Dreshaj i Alijansa za budućnost Kosova (ABK)] i KI48/18 [podnet od strane: Arban Abrashi i Demokratksi savez Kosova (DSK)] na sednici održanoj 23. januara 2019. godine.
Ustavni sud je jednoglasno proglasio oba zahteva prihvatljivim za razmatranje merituma jer je utvrdio da su podnosioci zahteva ovlašćene strane; da osporavaju odluke javnih organa; da su iscrpeli pravna sredstva kao što je razrađeno u odnosnim presudama; da su jasno naveli prava i slobode za koje tvrde da su povređeni; da su podneli zahteve u roku; da zahtev nije očigledno neosnovan, i da Sud nije našao nijedan drugi uslov prihvatljivosti koji nije ispunjen. Shodno tome, zahtevi su prošli test prihvatljvosti i proglašeni prihvatljivim za razmatranje merituma.

– U odnosu na slučaj KI01/18, podnosioci zahteva su tražili od Suda da oceni ustavnost odluka CIK-a, IPŽP-a i Vrhovnog suda, kojima su, prema njihovim navodima, povređena prava garantovana članom 45 [Pravo na izbor i učešće] Ustava Republike Kosovo u vezi sa članom 3 Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP). Podnosioci zahteva su se u suštini žalili zbog neprebrojavanja glasova 52 (pedeset dva) birača u drugom krugu glasanja, koji su bili važeći za izbor predsednika opštine Istok, čime je njihovom kandidatu (Gani Dreshaj) povređeno pravo da bude biran, koje je zagarantovano članom 45. Ustava u vezi sa članom 3 Protokola br. 1 EKLJP.
Sud je ocenio da se konkretan slučaj tiče pitanja međusobne povezanosti aktivnih biračkih prava sa pasivnim biračkim pravima, ažuriranja biračkih spiskova između dva kruga glasanja i sporova po pitanju prebrojavanja glasova u biračkim centrima, koja odgovaraju postizbornom periodu.
Sud je, na osnovu konsolidovane prakse Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), odlučio da oceni da li osporene odluke CIK-a, IPŽP-a i Vrhovnog suda mogu izdržati test ESLJP-a koji određuje da li su te odluke: (i) u skladu sa i propisane primenljivim zakonom; (ii) da li su srazmerne i (iii) da li su prozvoljne ili nerazumne. Međutim, Sud se prvo izjasnio da zakonski okvir koji uređuje izborno pravo u Republici Kosovo nije predmet ustavnog razmatranja i da je njegova ocena ograničena samo unutar okvira navoda pokrenutih u konkretnom slučaju.

Sud je dalje utvrdio: (i) da je neažuriranje biračkih spiskova bilo činjenica koja je bila poznata svim učesnicima u izbornoj trci, uključujući i podnosioce zahteva, i (ii) da neprebrojavanje glasova 52 (pedeset dvfa) birača nema takav opseg da bi garantovalo glas određene grupe birača, a pogotovo kada se ima u vidu da se nijedan od tih birača nije žalio nadležnim organima zbog neprebrojavanja njihovih glasova. Sud je iznoseći opštu ocenu svih centralnih pitanja konkretnog slučaja, smatrao da su osporene odluke CIK-a, IPŽP-a i Vrhovnog suda u skladu sa i da su propisane primenljivim izbornim zakonom, da su srazmerne i da nisu proizvoljne ili nerazumne..
Shodno tome, Sud je jednoglasno zaključio da su osporene odluke IPŽP-a i Vrhovnog suda u skladu sa članom 45 [Pravo na izbor i učešće] Ustava u vezi sa članom 3 Protokola br. 1 EKLJP. Sud je takođe odbio zahtev podnosilaca za uvođenje privremene mere.

– U odnosu na slučaj KI48/18, podnosioci zahteva su u suštini tvrdili da Vrhovni sud, ali i IPŽP, u postupcima koji su sprovedeni povodom razmatranja njihovih žalbi i pritužbi, nisu uspeli da pruže sudsku zaštitu njihovih prava garantovanih članom 54. [Sudska zaštita prava] Ustava i da su kao posledica toga, odluke ovih javnih organa dovele do povrede njihovih prava na izbor i učešće garantovanih članom 45. [Pravo na izbor i učešće] Ustava.
Pre razmatranja merituma slučaja, Sud je razmotrio pitanje svoje nadležnosti po pitanju izbornih sporova. U tom smislu, Sud je razjasnio svoju ustavnu nadležnost u pogledu individualnih zahteva koji se odnose na izborne sporove, navodeći da je ona u tom aspektu ograničena na stav 7 člana 113. [Jurisdikcija i ovlašćene strane] Ustava, odnosno na ocenu da li je određeni akt javnog organa mogao povrediti relevantna individualna prava i osnovne slobode i to nakon iscrpljenja svih pravnih sredstava propisanih zakonom.

Sud je potom razmotrio sve navode podnosilaca zahteva posebno i u njihovoj celosti, primenjujući na tu ocenu: (i) ustavne garancije koje se odnose na osporena prava, odnosno članove 45. i 54. Ustava; (ii) osnovna načela koja rezultiraju iz evropskog nasleđa za demokratske izbore sažeta od strane Venecijanske komisije; i (iii) sudsku praksu ESLJP-a.

Nakon primene ovih garancija, načela i testova ustanovljenih sudskom praksom ESLJP-a, Sud je jednoglasno utvrdio da osporene odluke Vrhovnog suda nisu povredile prava podnosilaca zahteva na sudsku zaštitu prava garantovanih članom 54. Ustava i pravo na pravno sredstvo garantovano članom 32. Ustava u vezi sa pravom na delotvorni pravni lek garantovanim članom 13 EKLJP, jer je Vrhovni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, pravilno ocenio pitanja koja se odnose na: (i) potvrđivanje/poništenje izbornog rezultata; (ii) proglašavanje neblagovremenim navoda podnosilaca zahteva koji su se odnosili na nepravilnosti na dan glasanja i koji su po prvi put predočeni pred IPŽP-om nakon proglašenja konačnog rezultata; i (iii) nevažeće i prazne glasačke listiće nakon što je IPŽP istražio izborni materijal u spornim biračkim centrima i utvrdio da nepravilnosti “nemaju uticaja na konačni rezultat”. Pored toga, odluke Vrhovnog suda su bile “dovoljno obrazložene” u odnosu na navode podnosilaca zahteva i u skladu sa standardima utvrđenim sudskom praksom ESLJP-a i zemalja članica Venecijanske komisije po pitanju obrazloženja odluka u izbornim sporovima. Za nalaze Vrhovnog suda je utvrđeno da su u skladu sa ustavnim garancijama, relevantnom sudskom praksom ESLJP-a i osnovnim načelima Venecijanske komisije koja se odnose na “delotvorni sistem žalbi” kao sastavni deo “proceduralnih garancija”, koje su osnovni uslov za sprovođenje pet osnovnih načela koja se odnose na kvalitet glasa.

Takođe, Sud je jednoglasno utvrdio da osporenim odlukama Vrhovnog suda nisu povređena prava na izbor i učešće podnosilaca zahteva garantovana članom 45. Ustava u vezi sa pravom na slobodne izbore garantovanim članom 3 Protokola br. 1 EKLJP jer u okolnostima konkretnog slučaja iste nisu donete u suprotnosti sa: (i) uslovima za zaštitu osnovnih načela o kvalitetu glasa, kao što se garantuje Ustavom, izbornim zakonima i Kodeksom dobre prakse Venecijanske komisije; (ii) uslovom “proceduralnih garancija” za sprovođenje načela “slobodnog glasa” i “jednakog glasa”; (iii) “načelom transparentnosti” u izbornim sporovima, kao što je utvrđeno sudskom praksom ESLJP-a i osnovnim načelima Venecijanske komisije; i (iv) sudskom praksom ESLJP-a u kontekstu “postizbornih prava”.

Takođe, Sud je jednoglasno odbio kao neosnovan zahtev podnosilaca za održavanje rasprave jer nije smatrao da su postojale bilo kakve nejasnoće u vezi sa “dokazima ili zakonom”. Sud je utvrdio da su dokumenti sadržani u zahtevu dovoljni da se odluči o meritumu ovog slučaja.

Shodno tome, Sud je na kraju jednoglasno utvrdio: (i) da rešenje [AA. br. 52/2017] Vrhovnog suda od 25. novembra 2017. godine nije doneto uz povredu osnovnih prava i sloboda političkog subjekta LDK i da je u skladu sa osnovnim pravima i slobodama garantovanim članovima 45. i 54. Ustava, i (ii) da presuda [A.A. U.ZH. br. 62/2017] Vrhovnog suda od 7. decembra 2017. godine nije doneta uz povredu osnovnih prava i sloboda g. Arbana Abrašija i političkog subjekta LDK i da je u skladu sa njihovim osnovnim pravima i slobodama garantovanim članovima 45. i 54. Ustava.

Presude su objavljene na službenoj vebstranici Suda i mogu se čitati klikom na sledećim linkovima:
KI01/18
KI48/18